Dejan Dobrinić i Čudnovati puteljak - Drugi dio: Invazija Puteljkovih neprijatelja - Kruno Šafranić

Recenziju napisala: Nudžejma Ibrahimspahić, BiH

"Ući tako malen u tako veliku šumu, iznimna je hrabrost." - riječi su koje se nalaze na prvoj praznoj stranici romana "Invazija Puteljkovih neprijatelja", a koje mi je Kruno napisao kao posvetu i upozorenje. Također mi je zaželio i ugodno putovanje kroz istu tu šumu te sam nedugo nakon pročitanog prvog dijela trilogije "Dejan Dobrinić i Čudnovati Puteljak - Puteljkovi prijatelji" s velikim uzbuđenjem nastavila svoju avanturu Puteljkom zajedno sa Dejanom, Tajanom, Slikarom, Debelim, Rufusom, Kidom i ostatkom družine. Zajedno s njima krenula sam u ostvarenje njihove misije, a to je da konačno stignu do dvorca zlog Rjeina i oduzmu mu Čarobni dijamant na Čarobnom štapu.

Međutim... "Čarolija smrti je aktivirana. Netko će uskoro umrijeti."

Ono što niko od nas nije očekivao jeste to da je Rjein doznao za Puteljkove prijatelje, da zna da su se uputili k njemu i još se jače rasrdio i još intenzivnije se kretao po drugim svjetovima u ophodnji za vojskom. Sabirao je vojsku iz raznih svjetova i uputio ih ka svom dvorcu gdje su se polahko sabirali kako bi krenuli u veliki rat protiv Čarobnjačkog, ali i svih drugih svjetova.

Čarobnih sjemenki je bilo sve manje jer su stalno dolazile nove zamke i nove bitke. Rjein je stalno slao nove vojske da prepriječe put Puteljkovim prijateljima i da ih ubiju prije nego što stignu do dvorca. U ovom dijelu, izgubili smo čak nekoliko Puteljkovih prijatelja.

Družina je dobila i nove prijatelje koji su s njima krenuli u boj, poput Juliet, žene - ratnice, i nekoliko ratnika iz indijanskog sela gdje su ljudi imali jako čudna imena, poput Tiha Rijeka, Mali Leptir, Ptica Koja Pada... Međutim, Rjein je bio jako uporan, počeo je dolaziti u njihove snove, poslao je neke od najmoćnijih prokletih Vila da ubiju Dejana i njegove prijatelje, a ono što oni nisu znali jeste to da se i među njima nalazi izdajica koja svaki njihov korak javlja Rjeinu. Ko je ta osoba?

Rjein je u velikoj prednosti. Posjeduje Čarobni dijamant na Čarobnom štapu koji ne dozvoljava nijednom moćnom čarobnjaku da učestvuje u borbi jer će ih Čarobni dijamant odmah zalediti, a u pomoć mu pristižu i mnoga druga bića poput divova, zmajeva, Vodenih i Kamenih ljudi, vještica i mnogih drugih bića koja će se s Puteljkovom družinom suočiti tek u završnom dijelu trilogije.

Drugi dio trilogije o Puteljkovim prijateljima je u mnogo čemu nadmašio Krunin prvijenac. Kroz roman se vidi koliko je Kruno postao zreliji autor i kako se sve bolje snalazi u ovoj ulozi. Sve dublje zalazi u tematiku koja se već proteže kroz prvi dio, a to su pozadinske teme koje se kriju u međuljudskim odnosima. Kruno kroz oba romana poteže temu rasizma, borbe protiv istog, alhokolizma, izdaje i prevare, nasilja nad slabijima od sebe, čak uvodi i temu društvenog sloja te dokazuje da bez obzira na imovinsko stanje, na kraju kada dođe nevolja, svi se na isti način bore s problemima i niko na drugi svijet ne nosi ono što je stekao na ovome. Posebno mi se sviđa način na koji Kruno razvija odnos između protagoniste ovog romana i mlade čarobnice Tajane.

Ovaj roman nas također uči da čuvamo ono što imamo i da budemo zadovoljni istim, jer nam poslije može nedostajati. Dejanu nedostaje njegova porodica, njegovi roditelji i sestre. Bez obzira na činjenicu da se sada nalazi u drugom svijetu, svijetu koji je mnogo zanimljiviji od njegovog i svijetu u kojem ima puno više izbora, čarobnu odjeću, snagu, moć i mnoge druge mogućnosti, njemu nedostaje upravo ona običnost, topli dom i njegov djed, svakodnevnica u kojoj nema konstantnih napada zmajeva, zmija i vještica, on mašta i nada se da će uskoro rat završiti i da će se vratiti svojoj domovini. Posebno se to očituje za vrijeme Božića koji se zbog smrti jednog Puteljkovog prijatelja jako razlikuje od onog bezbrižnog i sretnog Božića na koji su navikli i kakav su očekivali.

U ovom dijelu trilogije se vidi koliko je uznapredovala i Krunina mašta, koliko se trudio da nam dočara zamišljeni i izmaštani svijet koji je stvorio i kako želi da uživamo u njemu. Meni je bilo jako zanimljivo kada se pojavio Snježni Čovjek-Brdo koji nas je uveo u Grad snijega i kod Snježne kraljice gdje je sva hrana od leda, gdje Snjegovići određuju kada i koliko snijega će se napraviti, gdje zajedno s pingvinima prave i oblikuju pahulje koje će pasti u svijetu...

U jednom trenutku sam mislila da u romanu ima previše likova, da ne mogu pomamtiti sva imena i da tu ima suvišnih likova koji su tu zapravo nepotrebni, međutim prevarila sam se u onom trenutku kad sam shvatila da apsolutno svaki lik u ovom romanu ima svoju ulogu i da ne bi bilo isto bez njega. Poput batlera i njegovog gazde koji su me pomalo nervirali i mislila sam da nemaju nikakvu ulogu osim da popunjavaju prazne stranice, međutim upravo na njihovim likovima nam pisac pokazuje da smo pred Bogom ili pred sudijom, pred onim ko je glavni, svi isti i da nema razlika među nama. Ni bogatstvo, ni sila, ni moć, ništa od toga nam na kraju neće pomoći i spasiti nas od naše sudbine, onakve kakva nam je zapisana.