Intervju sa književnicom: Jelena Zlatar - Pisci i Književnost - 18.7.2016.
...Mislim da je samodisciplina najvažanija stvar u ozbiljnom pisanju (bez nje nema teksta) te da su mir i koncentracija neophodni da bi se tekst prvo napisao, a zatim i uredio i doradio...
Jelena Zlatar rođena je 24. rujna 1982. godine u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2006. godine i od tada je zaposlena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom prostora. Doktorirala je 2012. godine s disertacijom Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine. Autorica je brojnih znanstvenih članaka i urednica znanstvenih zbornika te izvršna urednica znanstvenog časopisa Sociologija i prostor. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe).
Pobjednica je natječaja "Priče o Kosi" (2013) u organizaciji LUSH-a i CeKaPe-a s (priča Kosa). Njezina je priča Okrutnost jedna od 15 najboljih priča natječaja "Vranac 013" (2013). Ušla je u uži krug natječaja "Prozak" 2014. (priča Ticala).
Njezina kratka priča Nedostaje objavljena je u zbirci priča "Krom i pakao" (CeKaPe, 2012.). Priče su joj objavljene i na književnim portalima (www.kratkaprica.bloger.index.hr, arteist.hr i dr.).
Autorica je znanstvene knjige "Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza" (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013.), zbirke priča "Odjavna karta" (CeKaPe, 2014.), romana "Slijepa točka" (CeKaPe, 2015.) i zbirka priča "Ticala" (Hena.com, 2016.)
1. Evo, draga Jelena, čestitam, izašla ti je treća knjiga po redu, zbirka kratkih priča Ticala. Možeš li nam, reći koliko si dugo otprilike radila na tom rukopisu i da li je bilo išta lakše napisati treću knjigu od prve?
Hvala! Teško mi je reći koliko je otprilike trajao rad na rukopisu jer su ove priče, baš kao i ostale, nastajale kroz višegodišnje razdoblje. Recimo da je završni rad i uređivanje zbirke trajalo oko godinu dana. Nije bilo ništa lakše ili teže napisati ovu knjigu od ostalih jer je proces pisanja za mene uvijek jednako zahtjevan bez obzira na usavršavanje i eventualne vještine koje sam 'usvojila' putem. Uvijek je riječ o podjednako smirujućem i uznemirujućem procesu koji rezultira podjednakom količinom mira i iscrpljenosti.
2. Kako uvjetno rečeno "krstiš" odnosno odabereš naslove za svoja djela? Kako si se odlučila za Ticala, je li to bila tuđa sugestija ili tvoj izbor od nekoliko varijacija?
Kada mi postane jasno o čemu je zbirka priča ili roman, naslov se također nametne sam od sebe, tj. postane sasvim jasno koja priča ili koja ideja obilježava zbirku i zatim ta priča preuzme i ulogu naslova.
3. Kada znaš da je rad na nekoj priči gotov, da te više neće progoniti rad na tekstu?
To je organski osjećaj, kao osjećaj gladi. Nikada me ne proganja rad na tekstu jer u priču dam sve što mogu u tom trenutku. Svaka priča, kao i tekst su tako najviše što su mogli biti u skladu s mojim tadašnjim mogućnostima.
4. Kada bi ti sama morala nekome reći, zašto da pročita Ticala, čime bi ga motivirala?
Nisam sigurna jer ne pišem razmišljajući o tome što će publika reći ili što želim poručiti (nadam se - ništa - jer ne volim dociranje u tekstu). Možda bih mogla odgovoriti nešto tipa: ako nekoga zanimaju međuljudski odnosi ili problemi... - ali to opet ne znači da će se osobi svidjeti moj stil ili način obrađivanja te tematike.
5. Koje su ti tri priče osobno iz Ticala najdraže i zašto?
Otac, Mama i S one strane jezera. Istovremeno su mi i najdraže i najjezivije. Mislim da su mi najdraže jer me istovremeno i najviše plaše. Dolaze iz nekih nesvjesnih stanja koja mi je i samoj teško shvatiti, pa i do kraja istumačiti.
6. Koliko ti je pomoglo iskustvo radionica u Centru za kreativno pisanje i rad s mentorima na tekstu da danas dođeš do osjećaja autonomije i sigurnosti nad vlastitim tekstom?
Iskustvo radionica pomoglo mi je u objektivnom sagledavanju vlastitog teksta, u povećanju kritičnosti prema tekstovima općenito, u upoznavanju kolega i svih onih koje pisanje zanima... ali ne i u sigurnosti jer sigurnost ne osjećam niti je smatram pretjerano poželjnom, oko vlastitog teksta, a i općenito.
7. Najčešće ljudi misle, da je dovoljno da napišu dobar tekst, ali poslije dolazi rad s urednikom na rukopisu. Koliko to u prosjeku traje? Surađivala si s divnim urednicima, pa što si od njih naučila?
Rad s mentorima i urednicima (Miroslav Mićanović, Božidar Alajbegović i Nebojša Lujanović) bio je od neprocjenjive koristi budući da su svojim iskustvom rada na tekstu i poznavanja literature uvelike poboljšali kvalitetu rukopisa. Od njih sam mnogo naučila, kako o kratkoj priči tako i o romanu, zakonitostima tih formi, načinima na koje se na tekstu može raditi...
8. U tvome pisanju od priča do romana tematiziraš problem bliskosti i distance među ljudima. Kako to da te ta tema toliko zaintrigirala? Misliš li da ćeš je ikad iscrpiti?
Sumnjam, jer su odnosi zapravo neisrpna tema kojom se većina knjiga bavi na neki način. Uvijek me zanimala analiza odnosa, intima, počeci i prekidi odnosa, pukotine u njima... bit će da sam pronašla svoju temu ili je ona promašla mene.
9. Možeš li nam premijerno otkriti o kojim temama osim intimnosti bi još voljela pisati?
Nemam ideju o čemu bih voljela pisati, počnem pisati iz nekog vanjskog ili unutarnjeg impulsa, a zatim ideje i teme dolaze i oblikuju se same, vjerojatno iz nekog nesvjesnog dijela mene.
10. Autorov izričaj, glas i stil su neke stvari koje dolaze iz dubine i nerijetko nesvjesnih procesa. Kod tebe se u pisanju često provlači poetičnost. U romanu Slijepa točka imaš puno poetskih bisera. Jesi li ikada pisala poeziju?
Da li bi se željela? Pisala sam neke pjesme koje nisam baš pretjerano pokazivala okolo. Ne isključujem pisanje poezije jednog dana. Jako volim poeziju.
11. Završila si sociologiju i filozofiju na Filozofskom. Pisci dolaze iz različitih profesija. Koliko je tebi tvoja bila ograničavajuća za spisateljski rad, a što ti je s druge strane, na koje načine ti je omogućila da obogatiš svoje stvaralaštvo?
Ne bih rekla da me profesija u nečemu ograničava, osim što nemam uvijek vremena za sve. Pisanje znanstvenih članaka sigurno je na neki način izbrusilo i književni izričaj, kao što je i bavljenje sociologijom prostora utjecalo na način percepcije prostora, a time i bavljenjem prostorom u književnim djelima.
12. Neću te pitati za književne uzore, ali dolaze ljetni dani, kada bi trebala preporučiti knjige, koji bi to bili važni naslovi koje moramo pročitati ako nismo?
Nisam sklona davanju preporuka jer svatko bira prema svom ukusu i preferencijama, no knjige koje sam pročitala u zadnje vrijeme i koje smatram vrijednim doprinosima su, recimo (ovako iz glave) - Tumačenje snova Ivane Rogar, Mraz Thomasa Bernharda, Plovna mjesta Sanje Baković, Pjevač u noći Olje Savičević Ivančević, Snebivaš me Mani Gotovac.
13. Pojavio se čitav jedan val mladih autora, kako u poeziji, tako i u prozi. Nerijetko se ponavljaju na festivalima i književnim događanjima. Obzirom na izrazito lošu situaciju u izdavaštvu, smatraš li da festivali mogu pomoći autorima i izdavaču da prošire glas i steknu novu publiku?
Da, mislim da festivali, natječaji, književni kružoci, sve manifestacije vezane uz književnost pomažu mladim autorima u eventualnoj afirmaciji i povećanju vlastite vidljivosti.
14. Koji su tebi osobno najdraži festivali, na koje bi obavezno uputila čitatelje Pisaca i književnosti, ako ne ove godine, onda iduće?
Festival europske kratke priče, Festival svjetske književnosti, Festival Prvi prozak na vrh jezika, Zagreb Book Festival...
15. Koje su ti najdraže stvari u procesu samog stvaranja, pisanja?
Volim ulaziti duboko u psihu likova, osjetiti ritam teksta, prenijeti emociju, atmosferu ili odnos u priču. Također, volim osjećaj katarzičnosti koji se javlja nakon napisane priče. Draga stvar mi je i uređivanje nedotjeranog, 'sirovog' teksta, a zatim i posljednji 'potezi' prije završetka...
16. Jesi li od onih autora koje nitko ništa ne smije pitati i koji se zaključaju u radnu sobu ili si ipak na raspolaganju i ne smeta ti buka? Koliko je važna samodisciplina u ozbiljnom pisanju?
Mislim da je samodisciplina najvažanija stvar u ozbiljnom pisanju (bez nje nema teksta) te da su mir i koncentracija neophodni da bi se tekst prvo napisao, a zatim i uredio i doradio. Ne zaključavam se niti išta takvo, ali moram se uživjeti u ono što pišem, a za što je svakako potrebna određena razina tišine i izolacije.
17. Kakav ti je odnos prema knjigama koje si napisala ranije? Voliš li ih, mrziš li ih, jesu li ti putokaz što drugi put želiš napisati bolje, a što izbjeći?
One su dio puta kojeg sam trebala prijeći. Nemam jako emotivan odnos prema njima, to su obrađeni dijelovi, odrađene i razriješene (koliko-toliko) emocije i stanja, kao i dijelo Definitivno su i uvijek putokaz što i kako dalje. Nastojim izbjeći pogreške i slaba mjesta koja su prisutna u prethodnim radovima i svaku knjigu pokušati učiniti boljom i kvalitetnijom od prethodne.
18. Ljudi misle da je lagano na javnim nastupima čitati i odgovarati na pitanja, imaš li tremu i kako se nosiš s njome?
Imala sam u samom početku, sada više nemam jer je puno javnih nastupa i čitanja iza mene. Shvaćam da je trema suvišna jer je cilj svakog nastupa prenijeti publici najviše od teksta i najviše od sebe.
Jelena Zlatar
19. Što bi preporučila ljudima koji osjećaju zov i poriv za pisanjem, što bi im savjetovala, kao mlada ali iskusna autorica?
Nisam pobornik savjeta jer svatko ima svoj ritam, motivaciju i način rada te, ako je zov dovoljno jak, naći će način da ga provedu u djelo, a i put kojim žele iznijeti svoja djela na svjetlo dana. Meni su u velikoj mjeri pomogle radionice, književni susreti, natječaji, ali imala sam i veliku sreću što sam dobivala ponude za objavu svojih knjiga.
20. Osim poslovnog plana, evo i u privatnom ti se ima čestitati. Uskoro ćeš postati majka. Na koji način su tebi tvoji roditelji usađivali ljubav prema knjizi i da li ćeš i ti na sličan način pokušati pristupiti svome djetetu ili imaš neki svoj?
Ne gledam niti planiram tako daleko u budućnost. Korak po korak.
21. Koliko je važno prema tvom mišljenju odgajati i njegovati nove čitatelje, jer nikada nije dobro ako se kultura čitanja zatvori u neki elitistički krug?
Uvijek će postojati oni koji čitaju i koje čitanje zanima i oni koje čitanje ne zanima. Važno je odgajati nove čitatelje i to je prvenstveno pitanje obrazovanja, ali i kućnog odgoja, no čini mi se da je danas kultura čitanja u Hrvatskoj na niskim granama. Ljudi nemaju vremena, volje ili strpljenja za čitanje, a tome pogoduje i društveni kontekst koji umjetnost i kulturu, kao i znanost, vrednuje vrlo nisko.
Razgovor pripremila i vodila: Josipa Marenić, spisateljica