Intervju sa spisateljicom Marijanom Dokoza - razgovarao: Kruno Šafranić – Pisci i Književnost – 27.7.2017.
"Čitatelji su autorima kao udisaj koji im treba da bi nastavili živjeti."
Roman poznate hrvatske književnice i urednice Fenix Magazina Marijane Dokoza "Tragovi" priča je o dvoje ljudi kojima se dogodila istinska, ali zabranjena ljubav. Priča počinje kada Marie Bulevare koja ima 35 godina i skladan obiteljski život, upozna
muškarca, uspješnog poslovnog čovjeka koji će joj promijeniti život, uzeti njen svijet i uvesti je u dvostruki život: onaj kojemu se odupire,ali je mami i naposljetku ga prihvaća i onaj u kojem pokušava ostati, ali je sudbina vodi drugomu.
Riječ je o romanu u kojem čitamo o dubini osjećaja, nježnosti, smislu života, ali i isprepletanju tuge i sreće, preispitivanja, savjesti, o sudbini koja je neizbježna i mora se dogoditi.
Književnici koji su pročitali ovaj roman već su ga ocijenili kako intrigantnu psihološko ljubavno - erotsku priču kroz koju se isprepliće istinska ljubav s erotskim fascinacijama, požudom, iskušenjima...
Kruno: Roman "Tragovi", u samo nekoliko dana je jako zapažen na društvenim mrežama. Na stranici Pisci i Književnost bilo je dosta upita za knjigu. Koliko vam znači podrška čitatelja sa društvenih mreža i prtite li njihove reakcije?
Marijana: Jako puno. Čitatelji su autorima kao udisaj koji im treba da bi nastavili živjeti. Da nemamo čitatelja, bili bi kao kuhari koji spremaju jelo, a nema ga tko pojesti. Bilo bi to doista tužno. Čemu pisati, ako nitko neće čitati. Najdraže mi je kad mi čitatelji pošalju npr. na Facebook profil svoju fotografiju sa mojom knjigom koju su kupili ili je upravo čitaju. Nema većeg dara od toga.
Kruno: Novi objavljeni roman "Tragovi", predstavljen je u prepunom dvorištu Osnovne škole Galovac u Galovcu pokraj Zadra. Nakladnik je 24 sata. Po čemu se ova knjiga razlikuje od prijašnjih?
Marijana: Po temi romana. Ovo je roman u kojem će se pronaći i muškarci i žene. Roman o otkrivanju dvije sudbine, o istinskoj ljubavi. Sa osamnaest godina napisala sam roman "Izgubljeni u ljudskim mislima", ljubavni roman čiju je prvu verziju objavio i časopis Glorija. Bio je to jednostavno ljubavni roman. Ali Tragovi nipošto nisu samo ljubavni roman. To je intrigantna priča u kojoj kojoj se isprepliću tajne, istinska ljubav, psihičko stanje glavnih likova, erotika, požuda. Naš poznati publicist i novinar Ante Gugo mi je rekao da je dok je čitao roman, na trenutke mislio kako proživljava tu priču. Mislim da će je mnogi proživjeti ili se u njoj pronaći i to je ono što ovaj roman izdvaja od ostalih mojih romana.
Kruno: Ima li u Vašim romanima ponešto biografskog?
Marijana: U svim pričama, romanima i pjesmama ima dio autorove osobnosti, iskustva, dio njega samog. To je jednostavno tako. Onaj tko je blizak autoru će to prepoznati jer će ga tražiti u njegovim djelima. No, drugi čitatelji neće jer oni traže sebe, traže lik u kojeg će ući, ili će samo uživati u radnji.
Kruno: Koliko vam je čitanje knjiga pomoglo, odnosno potaklo vas na pisanje?
Marijana: Puno. Otkad znam za sebe čitam i ulazim u svijet kojeg mi pisac nudi svojim djelom. Proživljavam taj svijet i kroz njega učim i o drugima i o sebi. Godine i iskustvo u tome ne igra nikakvu ulogu. Jednostavno, svakom novom knjigom koju čitate, vi naučite ponešto o svijetu i sebi, odnosno o životu.
Kruno: Slušate li glazbu dok pišete ili više volite potpunu tišinu?
Marijana: Dok pišem volim tišinu kako bih se mogla u potpunosti prepustiti svijetu kojeg stvaram. No, dok pišem emotivne scene volim slušati glazbu, nježnu, nostalgičnu, glazbu. Često slušam "Za Elizu" od Beethovena. Ta mi melodija izaziva neku tugu koja mi često izmami suze na oči, ni sama ne znam zašto. Možda zato što se nikad nije doista utvrdilo što je Beethovenu značila od njega znatno mlađa Elize kojoj je posvetio jednu od svojih najpoznatijih melodija, pa čovjek može stvarati svoju verziju te tajne, a jedna od njih može biti i nesretna ljubav. Možda zato mogu napisati najemotivnije scene slušajući upravo tu melodiju.
Kruno: Kakve žanrove volite čitati?
Marijana: Volim lutati, volim čitati od psiholoških drama, do krimi ili povijesnih romana. Sve ovisi o raspoloženju.
Kruno: Sjećate li se s koliko ste godina napisali prvu kratku priču?
Marijana: Uh, to je bilo još u osnovnoj školi. Priča je pobijedila na jednom školskom natječaju i bila izložena na panou u školskom hodniku mjesec dana. Nitko nije bio sretniji od mene.
Kruno: Roman Naranyjin plač, bio je predstavljen u cijeloj Njemačkoj, Švicarskoj, Hrvatskoj, pa čak i u Brazilu, te Parizu. Koliko vam znače promocije po svijetu.
Marijana: Iako ne volim puno govoriti na promocijama jer uvijek imam taj osjećaj treme i nekog straha pred publikom, pa nikad ne kažem ono što doista namjeravam reći, promocije su značajne da knjiga zaživi. naravno i taj kontakt s čitateljima na promocijama je bitan. Uvijek mi je drago popričati s ljudima i čuti što doista misle o mom romanu. Često mi daju i nove ideje, ne samo za roman, već i za moj novinarski posao.
Kruno: Roman Grijesi predstavili ste u Gradskoj loži Narodnog muzeja u Zadru. Veže li vas za taj događaj neka posebna anegdota ili uspomena?
Marijana: Grijesi su pisani prema istinitoj priči žene koja mi je otkrila svoje najmračnije tajne iz prošlosti, otkrila mi je svoj život. Među publikom koja je došla na promociju bilo je i nekoliko ljudi koji su dio romana, odnosno njene priče. Dok sam govorila o onome što joj se događalo u vrijeme njene mladosti, gledala sam ih opravdano očekujući njihovu reakciju. Nadam se da će se makar na trenutak preispitati i pokajati za ono što su učinili, ili nisu učinili prepuštajući tako jedno dijete okrutnosti života.
Kruno: Napisali ste i roman koji je preveden na njemački jezik? Hoće li druge knjige biti prevedene? Je li koja prevedena knjiga objavljena?
Marijana: Roman Grijesi bi trebao u Njemačkoj, na njemačkom jeziku izići do kraja listopada. Tako kaže izdavač. Imam neke ponude za prijevod i na engleski, ali o tome bih kad to doista bude realizirano. Svakako bih željela izići na englesko govorno područje.
Kruno: Možemo li očekivati uskoro i novu zbirku poezije?
Marijana: Zbirka je već pripremljena i čeka izdavača ili svoje vrijeme. Nažalost, teško je za poeziju pronaći izdavača jer smatraju kako ona nije financijski profitabilna. Zasad ću se morati zadovoljiti društvenim mrežema što i nije tako loše jer vidim da ljudi čitaju moju poeziju i da im se sviđa.
Kruno: Kakvo je vaše mišljenje o samoizdavaštvu?
Marijana: Nažalost, samoizdavaštvo je nešto što mnogim dobrim autorima jedino preostaje. U nemogućnosti da pronađu izdavače, ili pronađu izdavače koji se neće brinuti o knjizi na tržištu, često se dogodi da je bolje izdati knjigu u vlastitoj nakladi, nego kod nekog renomiranog izdavača. U većini su autori prepušteni sami sebima i moraju se sami pobrinuti za reklamu knjige, organiziranje promocija, a naposljetku i samu prodaju. Pritom, novac od prodaje knjige ide izdavaču, pa autoru neki mali postotak. Ako se tako dogodi bolje je samoizdavaštvo. S druge strane ime izdavača također puno govori o knjizi. Pretpostavljam kako niti jedan izdavač neće izdati lošu knjigu. Stoga samoizdavaštvo može i pomoći, ali i odmoći autoru.
Kruno: Šta mislite kakva je budućnost čitanja/pisanja?
Mislim da dok je osjećaja u ljudima bit će i čitanja i pisanja. Ovo vrijeme danas je uzelo svoj danak i od knjiga i bacilo ih možda u drugi plan, ali knjige nikad neće umrijeti.
Kruno: Jeste se okušali u pisanju scenarija za film?
Marijana: Nisam još, iako sam imala ponuda. Možda jednom, tko zna.
Kruno: Ovo zanima mnoge mlade pisce koji počinju ili već pišu. Koji biste savjet dali mladim piscima kako, zašto i o čemu pisati?
Marijana: Mislim da svatko tko ima talent i želju za pisanjem zna o čemu će pisati i koje mu teme najbolje leže. Ja sam oduvijek voljela pisati o ljudima, o životu. Ako možete gledati čovjeka u oči dok priča, vidjet ćete priču iza njegove priče. Ako promatrate lica ljudi dok hodate ulicom ili sjedite u vlaku, vidjet ćete priču. Ako slušate pažljivo što vam govore čut ćete priču. Osobno mislim kako nikad ne bih mogla napisati dobru knjigu na temu politike ili sporta, jer oduvijek me zanimaju sudbine, tajne, zanima me život.
Svakako je potrebno imati nekog tko će vas usmjeriti na tom putu i pokazati vam gdje griješite. Meni je pomogao poznati zadarski književnik danas pok. Miljenko Mandžo. Sjećam se kako smo se mjesecima svaku srijedu nalazili u jednom tad poznatom zadarskom kafiću gdje su se okupljali zadarski književnici i umjetnici i učio me pisati i uočavati vlastite greške. Bit ću mu do kraja života zahvalna jer je primio mene, neku nepoznatu djevojku koja mu je došla sa svojim pjesmuljcima i snovima.
Razgovor pripremio i vodio: Kruno Šafranić, pisac