Amor pjesme o ljubavi i strasti - Gordana Frgačić - recenzija: Tin Lemac

2019-05-14

U TIŠINI ZJENICA NAJVEĆE SU RIJEČI

Djelo Gordane Frgačić Amor (Pjesme o ljubavi i strasti) zrela je pjesnička knjiga autorice koja se profilira u svojem književnom stvaralaštvu. Prije svega naglašavam da je riječ o pjesničkoj knjizi, a ne o zbirci poezije zbog svoje unutrašnje organizacije, slikovnog materijala i odnosa kohezivnosti i koherencije teksta na razini dijela i cjeline. Knjiga je satkana od četiri ciklusa (Bez okova i lanaca, Amor, Kao da me poznaješ, U tišini zjenica najveće su riječi) kojima se proteže slična obrada pjesničke građe. Slikovni materijal čini nosivi dio knjige i sastoji se od jednostavnog motiva koji bi na prvi dojam mogao predstavljati puki ornamentalni crtež, no dubljim sagledavanjem uviđamo kako se radi o povećanju estetskog intenziteta zbirke i posvemašnjem prianjanju uz samu tematiku. 


Kohezivnost pjesama usidruje se u tematici, dok je koherencija postignuta odnosom naslova, dinamičkom izmjenom pjesama u ciklusima, poetskom građom i slikovnim materijalom. Posebno pohvaljujem taj aspekt jer time dobivamo cjelovitu i osebujnu knjigu, biserni kamenčić u vjetrenom usponu mlade autorice kao i obol ljubavnoj lirici per se. Tematika je, kao što i sam naslov sugerira, ljubavna, tj. intimistička. Tom se tematikom autorica ukrcava na vlak ispovjedne lirske poezije i putuje dolinama njezina stoljetnog postojanja. Ispovjedna je lirika u našoj književnoj aktualnosti gotovo znak nečeg potrošenog, tradicionalnog i starinskog, a njoj često pribjegavaju iskreniji, oprezniji i manje suvremenosti skloni autori. Ispisati jednu intimističku zbirku i njome poetizirati vlastite životne činjenice čin je posvemašnje hrabrosti i smjeli pokazatelj neutapanja u pomodarstvu stvarnosnih poetika. Poetski govor Gordane Frgačić karakteriziraju lapidaran izraz, doživljajnost, vješto postavljena emocionalna stratifikacija lirskog subjekta, leksička reduciranost i razlomljena poetska sintaksa. Ljubavna intimistička tematika povezuje se sa stalnom upućenošću na lirsko Ti kao komunikacijski akter u značenju neprekidnosti titranja lirske komunikacije u tekstu što signalizira otežanu mogućnost ostvarenja komunikacije u iskustvenoj stvarnosti. Lapidaran je izraz u snažnoj vezi s doživljajnošću jer se ta dva aspekta vješto nadopunjuju. Kratkoća stiha sumira emotivnost lirskog subjekta. Kontinuirane poetske rečenice ili izlomljeni poetski govor koji se opisuje eliptičnim izrazima još više pogoduju izboru navedene kratkoće. Kad je riječ o transparentnosti upućivanja na lirsko Ti, koriste se kontinuirane poetske rečenice (Misliš / Da o meni sve znaš / a ono što si dodirnuo / samo je površina), a kad je riječ o neočekivanom obratu ili zamućenosti emocije, u pjesmama se lomi stihovni izričaj (Kuneš se / Da su smeđe / A ne vidiš da je to / Boja meda tamnog kestena). Emocionalna stratifikacija lirskog subjekta postavlja se tipičnim ljubavnim emocijama začuđenosti, otuđenosti, melankolije i teškoće poniranja u drugog, a njih prezentira lirski subjekt svojim izričajem koji se prije svega odčitava iz njegova tona. To nas navodi na tezu o tome kako su autor i subjekt ispovjedne lirike na znatno većoj diskurzivnoj blizini nego u drugim tipovima poetskog izričaja i kako figuracija lirskog glasa počiva na blizine iskustvene i diskurzivne stvarnosti. Leksička reduciranost upućuje na snažno zaposjedanje fokusa u ovoj poeziji, a to je odstranjivanje ljubavne patnje i mogućnost diskurzivnog dopiranja do drugog. Time se sam izričaj pročišćuje i ne propada u koncentrične krugove retorizacije poetskog gradiva kojoj se često pribjegava kad je riječ o ljubavnoj lirici. Semantički odnosi aktera lirske komunikacije, tj. lirskog Ja i lirskog Ti, počivaju na obraćanju, davanju glasa lirskom Ti i retorizaciji jastva i ti-stva. Obraćanje lirskom Ti često se zbiva u zamračenom hodniku bezglasne komunikacije (... Sjedio si / Na rubu kreveta /... / I gledao kroz prozor / Znala sam / Da se pitaš / Kamo sve ovo vodi). Lirsko Ti dobiva glas u trenutku kad se konture subjektovih emocija pokušavaju uprisutniti u procesu lirske komunikacije (pjesma Na kraju dana), a retorizacija obaju spomenutih entiteta zbiva se diskretnom metaforizacijom (Postojan vojnik / Na straži svojeg života / ... / Šarena igračka / Svjetlucavi predmet / Novi fokus / Tvojih upornih nastojanja) kojom se smiruje diskurzivno more. Navedena dinamika lirskih stanja kod aktera poduprta je performativnom pozicijom lirskog subjekta koja se odlikuje distribucijom glagola i značenjem stihova, a njome se povezuju ton, doživljajnost i emotivnost u semantičku cjelinu. Knjiga, kao što je i na jednom mjestu izravno naglašeno, predstavlja subjektovu odiseju u komunikaciji s lirskim Ti i potrazi svog unutrašnjeg ja. Emotivno i suptilno, te odvažno strukturiranje odvojaka puta i diskurziviranja ljubavnih situacija autorici je svakako uspjelo. Ne pribjegavši patetičnosti ili afektaciji, ova se lirika predstavila kao lirika životno zrele autorske osobe koja nam je još jednom ukazala kako literatura i život često imaju vrlo jasna i teško raspletiva čvorišta. 

Recenziju napisala: dr. sc. Tin Lemac, književni teoretičar i kritičar