Zbirka priča TICALA - Jelena Zlatar - osvrt: Danijela Sabo “Nju vode osjećaji, ponajprije ljubav prema pisanoj riječi.”

U uvodnom dijelu knjige pročitala sam kako spisateljica pisanje doživljava kao komunikaciju s drugima... nekada je pisanje povuče dublje, a nekada joj dozvoli da izroni i uzme malo zraka. Baš takav dojam sam stekla čitajući Ticala. 

Zaronila je duboko u samu srž čovjeka, otkrila demone s kojima se njeni likovi bore, a izronila bi kada likovi pobijede svoje demone. 

 Priče su predivne. Suptilno su izmiješane i servirane. Čak niti najzahtjevnija čitalačka nepca im ne mogu odoljeti. 

 Čitajući knjigu osjećala sam se poput malenog djeteta. Mogla sam malo varati. I jesam! Naime, Ticala su zbirka priča i možete ih čitati redoslijedom koji sami odaberete. 

Doživjela sam i osjetila eksploziju emocija... 

 Knjiga obiluje skrivenim zalihama ljubavi, a čitatelj ih mora pronaći i prepoznati sam. 

Osim ljubavi, ima i drugih, manje lijepih emocija. 

U prvoj priči, stidljivo i razdraženo izmigolji nagomilani bijes i dugo potiskivana tuga. 

 U priči Otac, glavnu junakinju sjećanja zaskoče iznenada, kao u igri skrivača. Ona krije i tešku tajnu koja ju izjeda... Umalo se utopila i spoznala kako je tišina šifra za....... preživljavanje. 

 Jelena vješto piše, nije napravila niti jedan pogrešan korak. Mislim da bi ona jednako nepogrešivo napisala i vezanih očiju. Nju vode osjećaji, ponajprije ljubav prema pisanoj riječi. Iz te ljubavi izrodile su se predivne priče. Stasale su te priče, polako, jedna iza druge, u predivnu zbirku koju nećete tako lako ispustiti iz ruku. 

Jelena, bravo! 

 Osvrt napisala: Danijela Sabo, čitateljica, Retkovci