Kratka priča Mali san – Jelena Zlatar Gamberožić

2019-07-09

Priča Mali san, bila je u top 10 najboljih na natječaju Književni krug Karlovac 

Čitao je svoju priču pred malobrojnom publikom. Trebalo je zvučati zaneseno, usmjereno, koncentrirano. Povisio je glas, pokreti su mu postali odlučniji, ruka mu se dignula s koljena i neodlučno raznosila zrnca prašine koje je reflektor improvizirane pozornice kluba osvjetljavao blijedom svjetlošću.

Danas, mislio je, dok mu je glas ipak zvučao mehanički, uigrano, neinspirirano. Danas sam obavio sve što sam trebao i mogu se konačno opustiti, nakon čitanja, uz pivo. Možda dva. Svejedno, jer nakon par gutljaja, blagi pamuk će ga obaviti i osjetit će onu ugodu koju uvijek traži, ali rijetko nalazi, smiraj koji mu više ništa drugo ne pruža. Živci su mu napeti kao strune, opruge duboko u njemu koje se nikako ne mogu opustiti ma koliko se trudio, vježbao, spavao, mijenjao položaje tijela za vrijeme rada na kompjutoru, meditirao, slušao opuštajuću muziku. 

Trebao je još i ispasti duhovit nakon čitanja, mislio je, popraćen pljeskom. Možda ne nužno duhovit, samo dobre volje. Ako sjedne u kut i naruči piće sam, prići će mu kolege i neće im biti jasno zašto sjedi tamo, zašto šuti. Ne razumiju da mu treba samo malo odmora. Pisanje iscrpljuje, ali još mnogo više od svega što je ikada proživio, iscrpljuje dvoje male djece koja vrište, ne spavaju, traže, ponavljaju samo: tata! tata! traže, pitaju, smiju se, plaču i vrište, vrište, vrište. I žena, iscrpljena, ljuta, razumije je, nije ni njoj lako, nisu više slobodni učiniti ništa, djeca su te dobi da niti na WC ne mogu otići neometani, djeca su posvuda, kada jedno ušuti drugo počne, a on, osjeća umor, beskrajni umor koji ništa na svijetu ne bi moglo otkloniti, umor pomiješan s nemirom, željom da iskoči iz vlastite kože od umora i nemira zajedno, razmućenih i pomiješanih kao što mu je i mozak potpuno rastočen i, boji se, neće se nikada više vratiti u prijašnje stanje. Isto tako, nikada više neće osjetiti kako mu se vraća snaga, jer snaga mu samo otječe, napušta tijelo dok se trudi, dok se upinje, iz dna sebe, iz najtanjih žila u mozgu, vrhova živaca.

Čitanje je završilo i sjeda na mjesto u separeu za koje mu se čini da će ga dovoljno otkriti, a opet dovoljno sakriti od pogleda. Potrebno mu je to pivo kao što mu je potrebno i zatvoriti oči. Mora napraviti zid, zvučni zid, fizički zid, debeli zid koji će ga odijeliti od ostatka prostorije, od sviju koji trenutno pričaju, dodiruju se, smiju, razmjenjuju mišljenja. On nema misli za razmijeniti, on samo ima misli za odmoriti; odmotati ih kao dugačke žnirance i poslagati jednu do druge da odspavaju, da povrate barem dio svježine koju su imale prije djece, prije noćnih buđenja, prije nedostatka sna, prije iscrpljenosti koja se ugnijezdila tako duboko u njemu da, siguran je, nikada neće izaći, nikada ga neće napustiti, ostat će u njemu kao duboka brazda, ogrebotin koja ne zarasta, samo se preko nje ponekad prevuče nešto kože, ali ubrzo taj, površinski sloj, opet nestaje i ona ostaje gola i bolna.

Konobar mu prilazi. Naručuje pivo. Prilazi mu i nekoliko ljudi iz publike i čuje njihovo "dobro je bilo" i odgovara "hvala". Zatim ga pitaju "kako si", a on odgovara "gura se" uz smiješak, ali zapravo ne zna što da kaže. Od njih ga dijeli tanka, nevidljiva opna, granica koja je trenutno neprelazna. Nema što s njima podijeliti, nema ih čime zainteresirati, nema čak niti doseg misli toliko dalek da se domisli nekom pitanju za njih osim "a kako ste vi?" tako da sve završava prije nego je i počelo. On dobija svoje pivo, uzima gutljaj, čeka da se tekućina slegne duboko u njemu, u onom mjestu gdje će ga zaštititi kao topla kada, kao vruća voda ispod pjene koja ga obavija i liječi, ulazi u njegove pore i unosi sve ono što je potrošio, što i dalje troši svaki dan, a nenadoknadivo je, sjaj koji je sada bljedilo i više se ne može vratiti, ne može ga pronaći, a ne zna niti gdje bi ga počeo tražiti da može. Čini mu se da je sve na njemu: kosa, koža, pogled, jagodice prstiju, postalo oronulo i nepovratno staro, ili možda samo nepovratno.

Pivo ga umiruje. Oko njega se skupljaju kolege i čuje se tihi žamor. Možda su i glasni, ne zna, nije važno. Važno je da on ulazi u tišinu, u prvi val koji ga odmiče od onoga što se trenutno događa oko njega. Želi biti negdje gdje bi bio okružan, ali gdjese od njega se ne bi tražilo ništa, čak niti da diše, jer i disanje je postalo napor, zrak je bio sve gušći, sve teži za probijati se kroz njega.

Nešto su ga pitali i gledaju u njega. Neodređeno klima glavom, dok oni čekaju odgovor. Gledaju ga upitno, a zatim i sve nestrpljivije, zašto šuti, zašto se ne uključuje, zašto...

Okrene glavu dok se pažnja s njega preusmjerava. San od proše noći ušulja mu se u misli.

U snu, kuha grah. Lonac je velik, dovoljno za desetak osoba, možda i više, ali on ima samo jednu limenku. Njegova žena stoji kraj njega i požuruje ga, a s druge strane stoje njegovi kolege i iščekuju, baš kao što su i sada čekali njegov odgovor. Ispred sebe vidi i svoju djecu, gladna su i plaču, čekaju ga da im spremi jelo i pruži male žlice da se sami nahrane ili da im pak sam stavi žlice graha u usta. Viču: bobe, bobe!

I on se žuri, znoji se, ogleda se po kuhinji ali u njoj nema ničega, čak niti elemenata. Oko njega su samo bijeli, sterilni, bolnički zidovi, bez namirnica i sastojaka, nema niti frižidera u koji bi mogao proviriti, polica s kojih bi mogao nešto uzeti, možda tek malo riže, tjestenine, teglicu kukuruza. Samo štednjak i ta, jedna limenka u velikom loncu, graha tek toliko da pokrije dno.

Miješa kuhačom i nastoji odrediti kome će dati grah. Djeci, dakako, kome drugom nego djeci, ali kolege su tako blizu, oni su bliže i ako stavi malo graha na tanjur, oni će ga prvi dohvatiti jer se guraju uz njega, ne daju mu miješati, ne daju mu pomaknuti se.

Zatim, tu je i žena. Ona mu neće dopustiti da ostane gladna, ako treba odgurat će kolege, napravit će scenu, ona ga najviše i požuruje, možda je i najgladnija, a svakako je najagresivnija, neće dozvoliti da druge nahrani, a nju ne. Ona ne razumije, a čini se da nije jedina, da nema više od jedne limenke, da će netko neminovno ostati gladan, i to ne samo netko već većina njih. Što očekuju od njega, da se pretvori u Isusa, da ulije vodu do vrha i napravi nekakvo vodeno varivo, ali nema niti vode, nema ničega, samo bijelo, bez bridova, bez uglova.

Volio bi ostati u tom bijelom neko vrijeme. Volio bi da ga bijelo proguta, uvije u sebe i mekano se ovije oko njega. Bilo bi još bolje da svi oko njega nestanu, da ih progutaju bijeli zidovi i da on ostane sam, bez zvuka, bez šuma, samo on i njegov lonac pa da može staviti nekoliko žlica u usta sebi, ne djeci, ne ženi, ne kolegama.

Ne želi više misliti o tom snu koji završava prije nego što je imao priliku nešto učiniti, barem odlučiti kome će dati hranu. I ova noć, odlučuje, završit će prije nego što se još nešto dogodi. Dignut će se i vratiti kući, svojoj djeci, svojoj ženi, prije nego uopće dovrši pivo. Ne želi se vratiti, ali ne može više ostati u tom klubu u kojem tutnjaju glasovi, pokreti, u kojem oči mora stalno pomicati lijevo pa desno, gledati u ljude, pratiti njihove pokrete i govor.

Plaća, pozdravlja se kratko s nekolicinom koja mu mahne ili ga poprate pogledima i već je na izlazu, hladan zrak mu se zabija u čelo, a usne i glavu mu puni novom bistrinom.

Ova noć još nije gotova, shvaća naglo.

Želi pronaći onu svježinu koju je postepeno, a tako konačno, izgubio putem. Ali, kako je pronaći? Gdje? Ne može je iscijediti iz tijela ili glava svoje djece, gdje je svakako većim dijelom završila, a ne može se niti vratiti u nekakav stari oblik sebe. Mora jednostavno pronaći nov izvor, nov način punjenja. Samo, čime? Što vraća u život? Što ga je vraćalo kada je bio mlad? Da li se uopće računa to kada je bio mlad? Vjerojatno ga iste stvari ne bi podigle danas. On je sada netko drugi ili čak netko treći.

Samo, tko?

Priča koju je čitao pred publikom, razmišljao je dok je neodređeno vrludao pred svojim kvartom koji je bio u samoj blizini kluba, bila je neutralna priča, nije doticala ništa od onoga što ga je stvarno grebalo ispod površine kože, što nikako nije mogao opisati osim vapajem da mu je potrebno njegovo bivše tijelo, bivši mozak, bivše oči i sve ostalo što je izgubio, a što je zamijenjeno nečim pokvarenim, starim, nevažećim, nečim što za njega više nije moglo proizvoditi isti učinak kao njegovi dragi, stari organi.

Konačno je odlučio vratiti se kući jer i hodanje je predstavljalo prevelik napor, pogotovo sad kad je bilo tako hladno i mračno.

Vratiti se kući, pomislio je još jednom.

Sporim korakom došao je do parkirališta ipred svoje zgrade. Njegov stan bio je na prvom katu i s parkirališta se, ako rolete nisu bile spuštene, mogla vidjeti čitava dnevna soba i pola kuhinje. Pogledao je prema prozoru. Svjetlo je bilo upaljeno, a po sobi su trčala djeca. Manji se saplitao i padao, dok ga je veći gurao i štipao. Žena je ulazila u sobu i iz nje izlazila ravnomjerno, kao da ulazi i izlazi s pozornice na kojoj je za nju pomno određena uloga. Stajao je pored crnog automobila i promatrao ih. Iz daljine, njegova žena i sinovi činili su mu se kao bilo čija obitelj. Nije im mogao detaljno vidjeti crte lica, izraze kojima su se međusobno gledali, nije im mogao čuti glas. Svjetlo je bilo jarko pa je mogao vidjeti predmete: svoj radni stol pun papira, televiziju koju je on uvijek gasio, a žena voljela držati uključenom.

Što još?

Kauč. Onaj na kojega bi primali rijetke goste. Veliki, smeđi kauč, masivan i postojan. Mlađi sin se upravo bacio na njega gornjim dijelom tijela i ostao tako čekajući da se stariji nagne nad njega, počupa ga ili odvuče.

Čekaju li ga? Pretpostavljaju li da se već trebao vratiti? Što žena misli, da je ostao piti, sigurno, jer sve češće i sve više pije. No, ne zabrinjava ga to, voli alkohol koji ga otupljuje i smiruje i pita se piju li svi koji imaju djecu. I, ako ne, što uzimaju?

Naslonio se na crni auto lijevom rukom i nastavio gledati u prozor. Usput se ogledao i oko sebe, za svaki slučaj. Ne bi bilo zgodno da ga netko od susjeda uhvati u špijuniranju vlastite obitelji. Nije bilo nikoga.

Vratio je pogled na svoju privatnu predstavu. Žena je upravo izašla iz sobe i ušla u kuhinju. Približila se štednjaku. Aha, zato je stalno ulazila i izlazila, pomislio je. Kuha nešto u kuhinji, u loncu. Je li to onaj lonac iz njegovog sna?

Ponovno se prisjeti sna. Vrućine koja ga oblijeva, kuckanja u glavi i u grlu, neprekidnog tapkanja po loncu, miješanja tog graha kojim mora nahraniti sve koji su tamo, koji mu neće dozvoliti da se izvuče.

Stavi i drugu ruku na automobil. Pa to je njegov auto, shvati naglo. Potpuno je zaboravio da ga je, kao i uvijek, ostavio na parkiralištu. Otvori ga i uđe u njega. Sada može neometano promatrati razvoj događaja, pomisli. Ne mora stajati na hladnoći, može uključiti i grijanje. A mogao bi...

Mogao bi se i odvesti.

Rano je, mogao bi uključiti glazbu i upustiti se u malu noćnu vožnju. Vratit će se brzo, oni neće ni primijetiti da ga nema.

Ako i primijete, što onda? Još jednom pogleda u prozor, u ekran koji mu postaje sve manje zanimljiv, kao televizijska emisija koju je već toliko puta gledao da je zna napamet.

Oblije ga neobično izbuđenje dok pali motor, a zatim pipka tražeći radio stanicu koju bi poželio slušati. Moj auto, pomisli, osjećajući se neočekivano spašeno. Da je barem imao nekakav izlaz iz kuhinje u snu, iz zaglušujuće bjeline, sigurno bi ga iskoristio. A možda je izlaz i postojao, možda je bio odmah ispred njega, ali se on toliko koncentrirao na hranu, na to da ih sve mora zadovoljiti i zasititi, da ga nije niti vidio.

Pokrene motor, autom napravi krug i izađe s parkirališta. Ovo je dakle, pomišlja, ono kada kažu: izašao je i nije se nikada vratio. Samo, on će se vratiti, naravno. Ovo je samo punjenje svježinom koju nigdje ne može naći. To jest, početak. Paljenje motora.

Dobro je.

Potraga negdje mora i početi.