Kratka priča "Okrutnost" iz zbirke "Odjavna karta" - Jelena Zlatar

2019-04-18

Okrutnost 

Sebastian sjedi na krevetu u bolničkoj sobi. Preko nogu je stavio šarenu deku. Gleda me kao da mi želi oguliti kožu s lica, komad po komad. Pali cigaretu i približava pepeljaru. Sjedam na stolicu prekoputa.- Više me ne poznaješ, draga? - ne čeka odgovor. - U redu je, ni sam sebe više ne prepoznajem. Čudno je. Većinu vremena sve oko mene treperi, kao ekrani koje ne mogu isključiti. A na svakom je neki drugi program. Kako si? Bojiš se da ćeš zauvijek biti sama? Ja se bojim samo da će me otkriti. Ne pijem tablete koje mi daju. Od njih sam stravično tup.- Što radiš s njima? - pitam. Netko će sigurno ući i ugasiti mu cigaretu. Moraju imati nekakve detektore. Sliježe ramenima.- Ostarjela si. Imaš bore oko očiju i usta. Čudno te gledati takvu kad znam kakva si bila prije. Znaš li da je Pauli umrla majka? Od srca. Barem je bilo brzo, sretnica. Ja sam se sa svojom mučio godinama. Nisi me ni jednom pitala kako je bilo. Rukom prelazi preko brade. - Gadno - kažem. - Valjda je bilo gadno. Vidim kako mu u kutu usana titra smiješak. - Da, gadno, - ponovi - ali je i bila gadura. Znaš li da o mom ocu nije rekla ništa? Nikome? Nikada? Bojao sam se njenih raspoloženja. Nikada nisam znao što me može dočekati. Hladnoća ili nešto gore. Šuljao sam se po stanu. I skrivao, ispod tuša. Bio sam ispod vode satima, samo je tamo bilo sigurno, s kapljicama. Daleko od nje i njega. U kapljicama je bila i toplina. Plodna voda. Usmjeravao sam mlaz kamo god sam htio. To je bilo jedino što sam mogao usmjeravati, znaš?Osmijeh mu se pojavljuje polako, kao u usporenom filmu, sve dok mu ne obasja čitavo lice. - I zamišljao sam da sjeckam tu gaduru na komadiće. Kako vrišti i moli me za milost, ali milosti nema... Razumiješ? Samo je dragi Bog milosrdan. Mi ostali se snalazimo kako umijemo.- Sebastiane... možda da probaš s nekim drugim lijekovima? Mislim... trebao bi... - prekinem ga. - Znaš, pogriješio sam. Dragi Bog nije milosrdan. Oko za oko, zub za zub, zar ne? I nemoj mi reći da je to samo Stari zavjet... U Novom zavjetu Isus je sve radio iz računa... znao je da će ga tatica spasiti pa je otplesao ples... Jahvina računica bila je jednostavnija. Ako pogriješiš, pripremi se na kaznu. Nešto tako blisko mojem ocu... i toliko maštovito, što se kazni tiče.- Čuj... jesi li ikada s nekim ovdje o tome porazgovarao... Riječi mi zvuče šuplje. Sebastian je u sirupu, gustom i slatkastom, ljepljivom. Sve u njemu je puno. Moje su riječi kao rupe u zidovima. Oduvijek. Ponekad samo, kroz njih prođe vjetar. - Imam odličnu samokontrolu, znaš? Moja patologija mišljenja, percepcije i vjerovanja koja prethodi agresivnom ponašanju - recitira učiteljskim glasom - nakon jednog incidenta nije više aktualizirana. Ali mogla bi biti. Bojiš se? Nesvjesno se okrećem prema vratima. - Ne znam - odgovaram. Sebastian pomiče glavu prema meni i naslanja je na ruke. - Što misliš da bih napravio? Ovdje nema noževa, nema žileta, nemam čak ni vilicu da probodem tvoje jebene oči.S hodnika ništa ne dopire. Potpuna tišina. Sami smo, pomislim. Sami u sobi, sami u bolnici. Sami na svijetu.- Znaš kako bih to izveo? Sasvim mirno. Prišao bih ti polako, kao da te želim zagrliti, a onda bih je brzo izvadio iz džepa i skvuš! Ne bi se ni snašla. Jedno, pa drugo. Još bih je malo zavrtio unutra. A zatim bih se vratio u krevet. I čekao.Spušta se mrak. Mislim da je vrijeme posjeta završeno. Mislim da me Sebastian neće pustiti da odem, ne ovaj put. - Bez brige, draga. Ti si jedina koja me posjećuje. Ne bih učinio ništa da to kompromitiram. Kako ti je sestra? U sobi je sve tamnije. Trebalo bi ustati i upaliti svjetlo, ali kao da sam zalijepljena za stolicu. Gledam njegove oči. Sve su šire. Kad sam došla, kapci su mu bili poluzatvoreni, a sada mu oči prekrivaju pola lica. - Sjećaš se kad je moj otac zatvorio tvoju sestru u kupaonicu? Bila je još sasvim mala. I ugasio svjetlo. Tvoji su je tražili satima. Kad su je konačno našli, bila je izvan sebe. Povraćala je pored wc-a. Ne znam tko je bio u većem šoku, oni ili ona. Dobar je bio moj stari, ha ha! Gasi cigaretu na krevet. Nemam snage otvoriti usta. Ipak, polako progovaram, riječi izlaze sporo, ističu kao dugi mlaz:- Jer je uzela neku njegovu bilježnicu... Sebastian naglo živne. S obje ruke prolazi kroz kosu.- Ali to nije bila neka njegova bilježnica, draga! Tamo je zapisivao što je sve radio meni! To je bila naša zaigrana teka, tako ju je zvao! Čini mi se da će ustati na krevetu i početi skakati gore dolje. Kao kad smo oboje imali deset godina i upravo saznali da ćemo ići na istu glumačku radionicu. Znala sam za zaigranu teku. I znala sam što se događalo sa Sebastianom i njegovim blagim ocem. Nikome nisam rekla.Kucanje na vratima prene ga. Sestra ulazi i baca usputni pogled na mene.- Vrijeme posjeta je završeno. Gospodine, vrijeme je za vaš lijek. Gospođo, molim vas - pokazuje mi glavom prema vratima. Sebastian me i dalje netremice gleda. Povikne veselo:- Draga, hvala na svemu! Vidimo se sljedeći tjedan, budi točna! Pozdravi dječicu! Poljubi mi oca! - Sebastiane... Prilazim njegovu krevetu. Sestra je već izvadila tablete i gleda me nervozno. - Uzmi svoj lijek. Želim vidjeti kako ga uzimaš.On se nasmiješi. - Uvalila si me u govna do grla, draga. Ali, tek smo počeli.Zatim otvori usta. Sestra namješta krevet i izlazi.- Gospođo, molim vas - govori mi s vrata.- Bit ću odmah s vama - govorim joj gledajući ga. - Pričekajte me, molim vas, na hodniku. Dolazim do Sebastianova kreveta. Gleda me radoznalo. - Što još, draga? Smjestila si me ovdje, što ćemo sad? Imaš li kakvu igru za mene, poput oca? Nešto malo nježnije, možda? Znaš i sama koliko sam hipersenzibilan. Čekam dok ne prestane govoriti. Čekam dok se ne utiša svaki šum, izvana, iznutra. Čekam dok više ne čujem udaranje svog srca. Čekam dok ne čujem kucanje sata na zidu. Čekam dok ne popusti bol od napetosti u vratu, bol u oku od njegove ideje s viljuškom. Čekam dok ne popusti krivnja. Čekam dok sve ne iscuri iz mene, kao voda. Čekam. Zatim progovaram:- Sebastiane, sada ću izaći i više se nikada neću vratiti. Niti ću te ikada više vidjeti. Ako me želiš spriječiti, učini to ili sada ili nikada više. Njegovo lice djeteta, razočaranje i bol, kao onda kada smo se dječje voljeli, a netko bi rekao ili učinio nešto zločesto. Zatvaram oči. Znam u što se bol pretvara kada ga obuzme. Okrećem se od njega i polako napuštam prostoriju. - Ledena kraljica jen, dva, tri - brojim naglas. Naša omiljena dječja igra. Tako sam uvijek brojala, okrenuta njemu leđima. Na početku je bio daleko iza mene, ali svaki put kada bih se okrenula, bio bi sve bliže. Nisam ga smjela vidjeti kako se pomiče, svaki put kada bih se okrenula, morao je biti miran, zaleđen. U suprotnom bi se morao vratiti natrag na početak. To su bila pravila igre. I tako bi se približavao sve dok me ne bi dotaknuo. - Ledena kraljica jen, dva, tri - okrećem se. Sebastian sjedi u krevetu i nasmiješeno me gleda, potpuno miran. Ponovo se okrećem. - Ledena kraljica jen, dva, tri - već sam kraj vrata. Ponovno se okrećem. Sebastian me gleda s kreveta nepomično, njegove ogromne crne oči. Ne vidim mržnju, ne vidim strah, ne vidim povrijeđenost. - Ledena kraljica jen, dva, tri - primam kvaku i izlazim. Posljednji osvrt. Sebastian me gleda s poštovanjem. Zaleđen.

Jelena Zlatar 

Jelena Zlatar rođena je 24. rujna 1982. godine u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2006. godine i od tada je zaposlena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom prostora. Doktorirala je 2012. godine s disertacijom Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine. Autorica je brojnih znanstvenih članaka i urednica znanstvenih zbornika te izvršna urednica znanstvenog časopisa Sociologija i prostor. Također je i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe).