Kratka priča "Ostani još malo" iz zbirke "Odjavna karta" - Jelena Zlatar

- Daj, ostani još malo, skuhat ćemo čaj i gledati film.

Sviđa mi se kako upotrebljava 'mi', djeluje kao da razumije zajedništvo, što god ono bilo. Hoda po sobi i radi plesne pokrete. Glupira se za mene, a prolazi kroz teško razdoblje. Razvod. Lice mu je kao od gume dok se krevelji. Čini se da mu je potreban ispuh, nešto u što može jednostavno udariti, razbiti se, raspršiti. Taj ispuh sam sada ja. A možda razbaca stvari po sobi, uzme tanjure i počne ih razbijati, jedan po jedan. Fine, porculanske. Možda i meni da koji, da isprobam. Vjerojatno bi mi ga dodao s ozbiljnim pogledom i rekao: Što jače možeš. To je seksi, pomišljam naglo. 

- Koji film hoćeš? Sjećaš se kad smo gledali onaj s Halle Barry...

I opet 'mi'. Sjećam se kad smo gledali. Bilo je to prije deset godina, u njegovu starom stanu. I tada je živio sam, bio sam. Nešto je privlačno u tome. Ideja da netko može dugo, godinama sam. Gledam njegovo tijelo. Uvijek ga pokazuje, ističe.

- Vježbao sam, vidi se? - pitao bi. Nisam znala kako odgovoriti na to pa sam se obično nasmijala. 

Nisam pratila promjene na njegovu tijelu. Kada je napravio treću tetovažu, pitao me: 

- Je li moćna?

Bila je velika, prekrivala mu je pola leđa. Nisam shvaćala zašto ju je napravio. Nešto mi je njome htio pokazati, znala sam. Samo što? I sada prilazi ogledalu i na brzinu se pogleda. U očima mu je uvijek strah i ubrzanost, u tijelu napetost. Prije smo je prelamali seksom.

- Zašto ne i sad? - pita me. - Ja sam slobodan čovjek.

- Ali ja nisam - odgovaram. 

Začudi me što taj odgovor zazvuči kao laž, iako nije.

- Ležiš na mom krevetu u ponoć i ne žuriš otići - izjavljuje i odlazi u drugu sobu.

To je točno. I to je možda izlaz, stvarno, sada, tu, odmah. Režimo pupčanu vrpcu! Ušla sam teška i mračna, vezana, izaći ću posve lagana. Izletjet ću u mračnu toplu noć kroz ovaj prozor. Mjesec je pun, blijed s nekoliko sivih mrlja, a po sobi se razlijeva blaga svjetlost. Protegnem se na kožnom kauču i stavim jastuk ispod glave. Ovo je njegova atmosfera, pomislim. Kao da je dugo namještao scenografiju, slagao različite dijelove, boju šalice usklađivao s bojom noćnog neba. On je u drugoj sobi, provjerava nešto na kompjutoru. Skida majicu i okreće se prema ormaru. Gledam njegovo tijelo s kojim se nikada nisam uspjela zbližiti. Tetovaže ga čine opasnim, shvatim. To mi je želio reći. Krevet je prekrio crnim pokrivačem. Namješta set. Pomišljam da se nikada ne umara. U njegovu tijelu nešto je otporno na umor, neka supstancija koju nigdje drugdje nisam vidjela. 

- Čuješ? - zove me. - Što uopće radiš s njim? O njemu nikada nisi rekla ništa pozitivno. Jesi li sretna?

- Što to zapravo znači? - pitam.

- Kada moraš pitati, znači da nisi - odgovara i zaključuje temu. 

Nasmiješim mu se. On stane pred TV. Skida donji dio trenirke. Gaće. 

- Ju-huuu! - viče i okreće se prema meni.

Seks kao njegova aura, stalno pluta oko njega. Obavija ga i potiče. Možda je to njegova tajna supstancija. Brzo mičem glavu od tog prizora i tražim drugo uporište. Gdje bi moglo biti, ogledam se po sobi. Mora postojati nešto što nije toliko njegovo, nešto što odskače. U čemu bih to mogla pronaći? Možda u fotografiji koju ugledam na zidu.

- Jesu li ti ono žena i sinovi na slici? - pitam.

Žena ima kratku crnu kosu i doima se sigurnom u sebe. Leži, ili možda sjedi na krevetu. Jednog sina drži ispred sebe, još je beba, a drugoga uza se, za ruku. On može imati dvije, tri godine i mršti se. Ona djeluje mirno. Kao da zna šta radi. Ne pozira, njezin mir je stvaran, ako je to mir. Približavam se slici. Lice joj nije lijepo, nije zanimljivo. Oči su joj sasvim ozbiljne. Nema topline. Ali kad rodiš nekome dvoje djece, to nešto znači. Ima težinu. Druge su stvari onda manje bitne, shvaćam. 

- Bivša žena - navlači trenirku i pogled mu se nakratko zamrači.

Brzo se okreće i odlazi po čaj. Kretnje su mu oštrije, ljuće. Šaljivost nestaje. Automatski se ogledam po prostoriji, kao da tražim mjesto gdje je izašla. Vraća se s dvije šalice čaja. Donosi i žličice i šećer i sve pažljivo namješta na pladanj. Gledam prema kuhinji. Stan je potpuno uređen. Sitnu prašinu sa stola već je obrisao, oprao pladanj i suđe. Pazim da ne poremetim red. Njegova me urednost opušta i napinje istodobno. 

- Imam i čokoladu! - vikne odjednom i vraća se u kuhinju. 

Polako primam šalicu.

- Mjesec dana prije nego je otišla svaku večer sam joj kuhao večeru. Uredio bih stol, stavio svijeće. Novi stolnjak. I ovo svjetlo, gle! - gasi svjetlo na stropu i pali lagano crvenkastu lampu. 

Soba poprima drugačiji ton. Crno se miješa s crvenim i postaje erotično, opet, naravno, na njegov način. Set je sve dotjeraniji. Udobnije se smještam na kauč.

- A gdje da ja sjednem? 

Gura se kao malo dijete pored mene. Usput me prima za ramena i veselo kaže: 

- Masažica? - ne čeka odgovor i ubrzo osjećam kružne pokrete po ramenima.  

Njegov dodir nije niti previše lagan niti previše grub. Upravo toliko da se okrenem prema njemu i odjednom se nađemo licem uz lice. Pogledam njegove usne. Tanke su i stisnute. Oči mu izgledaju kao dvije zaleđene, poluprozirne lokve. Vratim pogled na usne. Njegova se ruka spušta preko mojih leđa. Osjetim njegov dah na vratu, sve do ramena. Zatvaram oči. Lagano je prijeći granicu. Zašto onda o tome uvijek toliko raspravljam i analiziram? Čaj, kauč, crveno svjetlo i slika bivše žene na zidu, da gleda. 

 - Hoćete li se pomiriti? - pitam. 

Posežem za čokoladom. Dodir prestaje i on nervozno ustaje.

- Vidiš, da bismo se pomirili, ona bi trebala postati netko drugi. Druga osoba. A to se nikada neće dogoditi. To je nemoguće, dobro? - gleda me netremice.

- Dobro - odgovaram.

On odlazi u kupaonicu i vikne:

- Istuširat ću se, samo sekundu!  

Ne zatvara vrata. U ogledalu pored tuš-kabine gledam njegovo tijelo ispod tuša. Pjevuši i sapuna se. Pokreti su mu odrješiti i nervozni, kao da želi oguliti nešto sa sebe. Ubrzo nestaje u pari. Šum vode i njegova silueta me smiruju. Zatim vraćam pogled na fotografiju na zidu. Okvir je neobičan, ručno rađen. Njegove boje, crna i crvena. On ga je radio, shvaćam.

- Evo me! - viče. - Film se skoro skinuo! Što si uvijek tako uplašena, pa samo ćemo gledat film i pit čaj! Što se uvijek bojiš?

Zamišljam kako se briše i izlazi iz kupaonice dok posve lagana izlijećem niz stubište. Gotovo ne dodirujem stepenice.