MIRJANA PEJAK: „UČITI JE NEŠTO NAJLJEPŠE ŠTO SI ČOVJEK MOŽE PRIUŠTITI“
Mirjana Pejak rođena je 1962. godine u selu Strelečkom pored Siska koje vrlo rado spominje u djelu pod nazivom Početak moga kraja. Živi u Starom Pračnu pored Siska sa suprugom Vladom, snahom Kristinom i sinom Borkom. Ponosna je sestra svojih Sesara, brata Borislava, Mladena, Ivice i sestre Jadranke koji su joj velika podrška u pisanju.
Poeziju i prozu za djecu i odrasle Mirjana piše od petnaeste godine. U svijetu interneta se pojavljuje od 1996. godine pod pseudonimom na forumima internetskih stranica.
Svojim pravim imenom, prvi puta se predstavlja javnosti s pjesmom Dozvoli da umrem umjesto nje - 2012. godine. Pojavljivanjem u javnosti, Mirjanina autorska djela su objavljena u pedesetak zajedničkih zbirki, zbornika, antologija u Republici Hrvatskoj i izvan Lijepe naše.
Njena poezija, raznovrsne tematike, pronašla je mjesto u Webstilus zborniku 2012. Na tragu riječi, Večeri poezije "ZLATNA SUZA" Osijek, 2013. , Međunarodnoj zbirci poezije Panonske niti, Zajedničkoj zbirci ljubavne poezije Valentinovo i More na dlanu 2012., 2013. i 2014. godine te još mnogim drugim mjestima.
Što će se dogoditi za 100 godina nitko ne zna, ali će saznati nasljednici Certifikata koji će imati čast preuzeti Knjigu iz Vremenskog trezora, a ujedno i preuzeti odgovornost na koji način će Knjigadospjeti na uvid svim nasljednicima autora koji su u njoj spomenuti.
Zbirkom poezije Zrna slova moje majke u izdanju Udruge umjetnika Vjekoslav Majer iz Zagreba, Mirjana je odlučila otvoriti javnosti vrata srca i duše kako bi upoznali njezino pisano slovo na bjelini papira.
Prozu za odrasle i djecu je predstavljala na web portalu "Mamin kutak"- otokivanić. info 2012. s nagrađenom pričom Patuljak Dinidon, Časopisu Wannabe Magazine s pričom Čokoladne karamele, Zajedničkoj zbirci kratkih priča Gdje prijateljstvo niče rastu i priče izdanoj pod pokroviteljstvom španjolske kraljevske obitelji u Španjolskoj - Museo de la Palabra, Quero 2014. - sudjelovanjem s nekoliko autorskih priča, a proza joj se našla i u brojnim drugim zbornicima i časopisima.
Vječno djelo koje je ostvarila uz 64 člana kao voditeljica facebook Grupe "UDRUGA ZLATNA KOČIJA STIHOVA" SISAK je Knjiga uspomena na facebook prijatelje i članove Grupe. Knjiga sadrži približno 350 stranica teksta i fotografija. Tu se nalaze pjesme i priče članova Grupe, biografije, fotografije naslovnica njihovih autorskih djela, fotografije Siska i gradova izvan Siska, a ujedno i izvan Hrvatske, tekstovi i fotografije udruga, djelatnika javnih poduzeća, radio stanica, časopisa, ustanova, kulturnih događanja i još mnogo čega...
U srpnju 2014. godine, Knjiga uspomena je položena u Vremenski trezor Zagrebačke banke na čuvanje u vremenskom razdoblju od 100 godina, te je na temelju položenog predmeta Zagrebačka banka izdala i Certifikat.
Mirela Osmanović Ćupina (pjesnikinja): Kakvi ste bili kao dijete i koja vam je bila najdraža igračka?
Odmah ću odgovoriti praćka. Možda će nekome biti smiješno, ali ja je i dan danas čuvam kao uspomenu. Najstariji brat Borislav napravio mi je prvu praćku, "sretnu praćku". Uglavnom sam je kao kakav fakin nosila u stražnjem džepu hlača. Uz praćku je dugo godina moja ljubav bila trkaći biciklo koji sam dobila od strica iz Njemačke.
Bilo nas petero djece u oca i majke. "Velika katolička obitelj" kako je moj pokojni otac znao reći.
Nisam imala mnogo, ali sam imala SVE. Kao dijete bila sam nemirnog duha. Moj prvi "grijeh" ? Kao petogodišnja djevojčica obožavala sam čekić i čavle. Velika suprotnost moje sestre Jadranke. Promatrala sam oca što je radio s čekićem i moram priznati da mi je to uvijek privlačilo pažnju. Za napraviti nestašluk nije mi bilo potrebno mnogo vremena. Majka je govorila da su me uvijek morali tražiti po dvorištu i da sam uvijek imala neke ideje koje se ne bi baš svako dijete usudilo učiniti. Često me je majka podsjećala na moj prvi "uradak". Ušla sam u kokošinjac u kojem je sjedila kvočka na gnijezdu. Za par dana trebali su se izleći mali pilići. Slušajući majku na koji način pilići dolaze na svijet, mislila sam da im je u jajetu tijesno i jednostavno sam uzela veliki čavao i čekić, te na svakom jajetu napravila rupicu kako bi mali pilići mogli disati. Što je poslije bilo možete misliti. Pravilo moje majke za nestašluke je bilo, da smo sami morali otići na kraj vrta gdje je bio kanal obrastao vrbom, odabrati šibu, poslije čega je uslijedila kazna.
Jednom prilikom, a znam dobro da je bilo rano proljeće, lagano sam koračala prema dnu vrta po šibu i ugledala prekrasne cica-mace. Normalno da sam polomila granu na kojoj je bilo najviše pahuljastih cvjetova i noseći je prema kući, majčino lice je ukrasio najljepši osmjeh. To je bio poduhvat kratkih razmjera, svi znamo da se grane poslije cvatnje udebljaju i postaju žilavije.
Nikada nisam imala mira biti na jednom mjestu, svugdje me je bilo u svakom seoskom dvorištu, voljela sam slušati priče starijih, a jedino sam se mogla umiriti ako mi je otac dopustio da uđem u podrum gdje je držao alat. To je za mene bilo veselje. Svaki put bi nešto izmišljala i stvarala.
Sonja Smolec (književnica): Koliko vam je čitanje knjiga pomoglo, odnosno potaklo vas na pisanje?
Učiti je nešto najljepše što si čovjek može priuštiti.
Čitajući časopise, beletristiku, udžbenike, znanstvene radove iz područja koja me posebno zanimaju, stručnu literaturu i ostale vrste knjiga ujedno si pomažem stjecati nova znanja, iskustva i mogućnosti da postignem barem nekoliko koraka do zadovoljstva, pa i do uspjeha.
Osoba sam koja nikada ne čita jednu knjigu odjednom. Nakon nedovršenog čitanja Prousta, počinjem čitati novosti Zakona o javnoj nabavi, kulinarske recepte, a zatim bi se opet vratila na Put k Swannu ili možda Pozorištu Azije....
Sonja Smolec: Koje je vaše najomiljenije doba dana za pisanje i zašto?
Ovisi o godišnjem dobu. Zimi pišem u večernjim satima. Uglavnom od 20,00 do iza ponoći, a ljeti u jutarnjim satima od 05,00 do 07,00 sati i od 22,00 do iza ponoći. U tom razdoblju je vladavina inspiracije.
Mirela Osmanović Ćupina: Da li postoji nešto o čemu ne biste pisali i što?
Ne, nema teme o kojoj ne bih mogla pisati. Da li su radovi kvalitetni ili ne, to ipak prepuštam struci i cijenim savjet i upute.
Mirela Osmanović Ćupina: Da li postoji nešto o čemu vam je teže pisati, npr. Ljubavi, akciji, bijesu?
Na ovo pitanje ću odgovoriti protupitanjem. Možemo li se "na silu" smijati ili možda, možemo li biti tužni ako nam je osmjeh na licu?
Vlasta Šafranić (čitateljica): Kakve pjesme volite najviše pisati?
U posljednje vrijeme najviše pišem o svakodnevnoj boli što je biće proživljava, a lijek za bol je na polici do koje običan čovjek ne može dosegnuti. Mislim da sam izrečenim ujedno i odgovorila na Vaše pitanje draga Vlasta.
Mirela Osmanović Ćupina: Ispričajte nam malo o izazovima koji su vas zatekli kada ste izdavali prvu knjigu Zrna slova moje majke?
Zrna su za mene svetinja. Teško je zamisliti kako bi Zrna vidjela svjetlo dana bez pomoći nekoliko za mene cijenjenih i važnih osoba koje često spominjem. Poštovana književnica, profesorica Marija Juračić i profesorica Marija Mihovila Pasarić su profesionalno uredile moje tekstove, te uz moju ilustraciju naslovnice, Marija Juračić je uradila grafičku pripremu. Uz navedene drage osobe, spomenula bih književnika Zlatka Martinka i pjesnikinju Jadranku Varga recenzente i urednicu zbirke, pjesnikinju Katicu Felštinski.
Zrna su trebala "proklijati" prije nekoliko godina, no smatrala sam da je najvažnije da se na neki način tekstovi odmore od mene i ja od njih i da "zriju".
Jednim dijelom financirana su od strane jedinice lokalne samouprave Grada Siska i vlastitim sredstvima, a izdavač je Udruga umjetnika Vjekoslav Majer Zagreb s predsjednicom Ljiljanom Šiljak.
Kruno Šafranić (pisac): Na natječaju u poeziji u virtualnom klubu Pisci i Književnost 2013. godine osvojili ste 1. mjesto s pjesmama Bogu obećanje dajem i Vrijeme u snovima pjesnika. Sucima kao i čitateljima jako su se svidjele te dvije pjesme. Koliko vam znači ta nagrada i što su rekli vaši prijatelji kada su čuli da ste pobijedili? Kakve su bile reakcije?
Mislim da su stihovi
" Još trenutak sekundama poklanjam
istinu u grudima nosim
zagrlit ću najmilije
i na svili srce podastrijeti ...." (Prow.Quantum.Xm)
i
"držim vrijeme
ponekad ga pustim sa uzice vjernosti
to ne znači da prisiljavam misli da ga štuju
ili obrane od mojih postupaka..." (Prow.Quantum.Xm)
dali odgovor umjesto mene.
Prijatelji me dobro poznaju. Kažu da sam samozatajna, ali nisam. Nadam se da sam osvojenom nagradom na neki način dokazala da se trudim i naravno, da sam ostavila dobar dojam.
Kruno Šafranić: U virtualnom klubu Pisci i Književnost, natječaj u poetskom motivu tjedna koji je trajao 3 mjeseca i na kojemu su natjecatelji pisali pjesme na zadane motive i teme, osvojili ste zlatnu titulu i 1. mjesto. Kako ste dolazili do inspiracije za pisanje pjesama po zadanim elementima? Koliko vam znači ta nagrada?
Nagrada me oduševila i ugodno iznenadila.
Kad pogledam likovno djelo ili fotografiju, "smjestim" u misli ili bolje rečeno, upotrijebim "zeru" mašte, i to je dovoljno da nalivpero ostavi trag.
Kruno Šafranić: Natječaj za najbolju kratku PiK priču 2 koji je organizirao virtualni klub Pisci i Književnost osvojili ste 1. mjesto s pričom Špaga. Kako je nastala ta priča?
Kako bi naša cijenjena književnica Matilda Mance rekla. "Događaji u knjizi su izmišljeni. Svaka eventualna sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna i nenamjerna", a kako se ovdje radi o priči, nadodala bih "Rješenje ne odgađa izvršenje".
Kraća "špaga" je pisana 21 godinu i sasvim slučajno sam je pronašla u arhivi dokumenata, skinula prašinu sa nje i uz "dotjerivanje" nastala je duža "špaga". Skromno bih rekla, činila mi se "zgodna priča".
Matilda Mance (književnica): Osim majci, kome si još zahvalna za ove ( krasnu i značajnu poeziju) tvoje stihove?
Kako sam već navela od petero djece ja sam srednje dijete po starini u oca i majke. U ispisanim stihovima navedeni su izrazi mog pokojnog oca, rekla bih odmilice, koje sam na svoj način ukomponirala u sadržaj Zrna. U nekoliko Zrna spontano su se našli također izrazi moje braće, no sve se svodi na to, da je svako Zrno posvećeno mami.
Hvalu dajem roditeljskom odgoju, ljubavi koja me je okruživala i pažnji mojih najmilijih, jer bez toga moje pisanje ne bi imalo smisla.
Matilda Mance: Da li je tko još u obitelji književno ili drugom umjetnošću nadaren?
Mali sam čovjek i umjetnost gledam velikim očima i u širokom smislu. Danas je umjetnost živjeti, a ne samo stvarati. No, moja uzrečica je: "Započni s malo da bi stvorio nešto veće, ali ono malo ne ispuštaj nikada iz ruke, jer nikada ne znaš kada će ti to malo biti potrebno."
U bližoj obitelji za sada nitko ne plovi uzvodno kao ja, dok nizvodno ima kako ih ja nazivam vrlo kvalitetnih "samoukih umjetnika" - likovnog stvaranja, izrada predmeta od drva i ostalih vrlo cijenjenih radova.
Sonja Smolec: Što vaša obitelj misli o vašem pisanju? Da li vas podupire ili smatra da je to čisto gubljenje vremena?
Moje pravilo je da nikoga ne opterećujem svojim pisanjem. Pod tim se podrazumijeva dvanaest kvadrata radne sobe u kojoj misli i stvaranje imaju svu kvadraturu na raspolaganju. Ne mislim da ih lijepim po zidu, ali dok sam u radnoj sobi tu sam svoja, uživam mir i vrijeme. Kad izađem iz sobe, posvećujem se obitelji, ogromnom dvorištu, cvijeću, vrtu, sitnim radovima, prijateljima i izlascima.
Što moja obitelj misli o mom pisanju dovoljno je da nas vidite dok ispijamo jutarnju kavu, dok se smijemo, razgovaramo i šalimo, naravno na moj "račun".
Matilda Mance: Da li biste sada, nakon proteka vremena od izdavanja romana, priče ili pjesme nešto u njima mijenjali?
Ne. Zrna su upravo kakva su trebala biti prije nekoliko godina koliko su stvarana.
Stil pisanja, usavršavanje izričaja, ispravka propuštenog i ostalog, ostavljam za druga stvaranja.
Matilda Mance: Kojeg književnika ili književnicu bi rado pozvali na ručak ( večeru ) i razgovor?
U vlastitom kulinarskom umijeću ili po želji gošće, tebe. Posebno nakon pročitanih romana Nijemi svjedok i Ubojstvo na Sjajnom balu - Matilda Mance, stoga mislim da bi to bila večera s mnogo postavljenih pitanja, a ujedno i ugodnog razgovora.
Ujedno se zahvaljujem i pohvaljujem tvoja djela koja si mi poklonila s posvetom, te veliko hvala za pjesničko slikarske zapise Samo za tebe autora Mladena Levaka.
Odgovor na pitanje je bio vrlo jednostavan, jer me je privukla "Opaska pisca" u oba romana.
Vlasta Šafranić: Koja vam je životna želja? Da li vam se ispunila?
Nemam posebnu želju. Kao dijete sam imala želja, no to je bila više dječja mašta i snovi. Danas kao odrasla osoba, mislim da su mi se sve želje ostvarile. Sretna sam osoba i okružena obitelji, prijateljima, a to su ljudi koji moj život čine sretnim.
Matilda Mance: Kad bi dobila milijun kuna dali bi išla na putovanje oko svijeta ili novac potrošila na izdavanje knjiga sebi i drugim piscima (PIK-ovcima)?
Mislim da bi bilo dovoljno sredstava da se ostvare želje svih članova Grupe Pisci i književnost i Grupe "UDRUGA ZLATNA KOČIJA STIHOVA" SISAK kako aktivnih, tako i onih samozatajnih članova.
Nešto sredstava bih izdvojila i tako dobila na vremenu u realizaciji ideje koju sam zamislila. No o ideji ću razmišljati kad sazrije i bez milijun kuna.
Već sam rekla da sam oduvijek bila nemirno dijete.
Kruno Šafranić: Planirate li napisati roman? O kojem žanru bi pisali?
Za sebe uvijek kažem da sam vrlo neodlučna. Možda kombinacija pustolovnog i psihološkog bi bio dobar početak, no završetak je uvijek tajanstvenost koja diše u mojoj sjeni.
Kruno Šafranić: Planirate li izdati drugu zbirku pjesama?
Odluka koju sam donijela prije četiri godine ipak je prevladala u mojim planovima, stoga mislim, da će poezija pronaći svoje mjesto u trećem izdanju, a drugo mjesto bi prepustila novoj ideji s novom književnom vrstom.
Kruno Šafranić: Gdje vas možemo čitati u virtualnom svijetu?
Blog.dnevnik.hr/mirjanapejakxpeki/ - naziv bloga "Zaborav" na kojem se nalaze objavljena djela.
Intervju sa Mirjanom Pejak vodio Kruno Šafranić.