Uskoro nova zbirka priča 'Spavaju li ribe?' - Jelena Zlatar Gamberožić

Iz zbirke priča u nastajanju naslova 'Spavaju li ribe?' 

Priča Svijet je gladno mjesto

Svijet je gladno mjesto, misli Lucija prolazeći kroz niz grobova.

Negdje je to nedavno čula, ali ne može se sjetiti gdje; radio, televizija ili nasumična rečenica nepoznate osobe.

Treba ostaviti cvijeće ili barem svijeću svima koji su ovdje pokopani, a koje ona poznaje ili je poznavala, a onda se treba maknuti jer ovdje previše smrdi na smrt, na umiranja, ona koja nikada nisu mirna i utješna, umiranja koja su uvijek mučna, teška, bolna. Prijelazi iz života u smrt ne obećavaju nešto novo, svježe i čisto oprano. No, ništa u životu to ne obećava, čak niti svježa beba izvađena iz majčine utrobe, iako se to uvijek veže s obećanjem lijepoga. Miris bebe, početak i mlijeko.

A sada, trulež osjeća na svakom koraku. Sve je prešlo u nju, trune u tonu tamno ljubičaste. Nešto je u raspadanju upravo takvo, iako je cvijeće koje ona nosi šareno: crveno, žuto, ružičasto. Ostavlja ga na jednom, drugom i trećem grobu, ne gledajući male slike koje je promatraju s mramornih ploča. Kasnije će misliti o njima podrobnije, prisjetiti se detalja, ukosnica, osmijeha, ruku, a sada treba obaviti ono zbog čega je došla. Zatim se udaljiti.

Jer svijet je gladno mjesto. A glad je najveća na Dan mrtvih.

Lucija svijetli. Zato su je tako i nazvali. To joj je majka rekla kada je bila sasvim mala. Da je ona bila njihovo svjetlo na kraju tunela, njoj i njezinom ocu, nakon toliko jalovih pokušaja da imaju dijete, potomka koji će sve naslijediti i upiti od njih, svaku sitnicu, titraj, pokret ruke i glave. Ali, Lucija je svijetlila jače nego su to mogli predvidjeti, jače od svega što su zamišljali, jače od tame koja se uvijek nadvijala negdje u njihovoj blizini, tame koja ju je željela progutati, a svijet je i taman, pročitala je to negdje, prava stvarnost je mračna, u njoj nema mnogo svjetla, nema mnogo toga što je Lucija nosila u sebi i čega je imala na bacanje.

Znala je više. Mnogo više od ostalih: što netko misli. Što osjeća. Što želi i koliko jako to želi. Osjećala je one koji su zbog svog posla ili hobija smatrali da imaju pravu na slavu ili novac, najčešće na oboje. Ali, na druge ljude ipak najviše. One koji su zbog svog izgleda bili sigurni da nikada i nigdje ne mogu biti odbijeni. One koji se nisu mogli pomiriti s gubicima, s porazima, s time da više nisu voljeni, da nikada nisu niti bili. Sve je osjećala, sve se prikazivalo pred njenim očima u geometrijskim likovima, u bojama, mirisima, zvukovima. Nije bila niti sigurna o kakvim oblicima se radilo, čak joj se činilo da bi u tim trenucima ušla u neku drugu, snovitu, nedefiniranu i nejasnu dimenziju, u kojoj joj ništa osim njezine slutnje nije imalo smisla. A ponekad, samo ponekad, radilo se i o tome da netko želi samu Luciju, što je osjećala posebno jako i udaralo je u nju poput pljusaka koje bi svaki puta probile novu opnu njezine strpljivosti.

Njihove su potrebe, strahovi, upiti, želje i stavovi bili za nju jaki poput bujice i Lucija im se nije usuđivala oduprijeti. Svijet je bio gladno mjesto. A hranio se njezinim svjetlom.

Nije niti primijetila tamu koja se nadvila nad groblje. Traže li i mrtvi još uvijek svoj dio kolača? Ako traže, bolje je to previše ne proučavati, povući se na vrijeme. Izaći kroz, još vrlo kratko, otvorena vrata groblja. Njezino svjetlo bi sa svakim gladnim trbuhom bilo umanjeno, znala je to, kao i sa svakim trbuhom koji nije imao što dati zauzvrat, a takvih je, na žalost, bilo najviše. Izašla je i zatvorila ih, bacivši zadnji pogleda na sjene koje su se počele skupljati iznad grobova, ili joj se to samo učinilo. Nije bilo važno. Trebalo je još samo sačekati, a zatim i ući u autobus. Na stanici je bilo nekoliko ljudi. Polako im se približavala, hvatajući zrak, što ju je podsjećalo na usisavače. Otvarali bi svoja gladna usta i tražili. Dalje od toga nije bilo dohvatljivo njihovim mogućnostima i Lucija im je morala ubacivati hranu i čekati da je sažvaču, a zatim da ponovno otvore usta.

• Želim - govorili su. - I ne znam što ti želiš, ali to nije niti bitno.- nastavljali su. - Jer tvoje je da nam daš.

Lucija je osjećala kako se gasi. Gasile su je tuđe potrebe. Roditelje je napustila kada je shvatila da bi ostajanje uz njih značilo i otvaranje novog prostora Usisavačima, tim parazitima koji su mogli iskoristiti bilo što, pa i njene najbliže, za ostvarivanje svog cilja. Ljudi su samo ovisnici, ništa drugo. A ona, nesretni posrednik između njih i njihovih želja, čitač njihovih potreba i žudnji koje čak nije mogla ni ispuniti, mogla im je samo pružiti privremeno utočište, azil u koji bi nahrupile i po kojem bi divljale bez prestanka dok je ne bi sasvim iscrpile.

Zato je postala opreznija. Povezanost koju bi osjetila između sebe i druge osobe u trenucima neposredno prije usisavanja, zamislila bi kao pupčanu vrpcu kojom bi je uhvatili kao kukom, čvrsto i neumoljivo, a iz koje se nikako nije mogla izbaviti. Tada bi sisali. Dugo, požudno, kao beba kada ju se prisloni uz dojku. Oči zatvorene, a usta širom otvorena, neutaživa.

No, sada je smislila nešto. Oružje koje je mogla koristiti u bilo kojem trenutku. Bio je to mač, velik i oštar, kojim je redovito činila ono što je bilo nužno: rezala je. Pupčane vrpce su se ispod njezinog mača kidale na jedan, dva ili više dijelova i Lucija bi postajala slobodna. Slobodu je spremala je u najfinije boce svog uma. U drugom je odjeljku uma čuvala mačeve, mnogo njih.

Spustio se mrak i na autobusnoj stanici groblja je zahladilo. Autobus se još uvijek nije pojavljivao. Lucija je na brzinu procijenila nekoliko ljudi koji su ga čekali zajedno s njom. Dvije starije žene; stariji muškarac.

Zatim, još netko. Čovjek srednjih godina. Nešto u vezi njega Luciji nije sjelo onako kako je trebalo. Možda je to bio njegov crni šešir, a možda cipele, kaubojske čizme koje kao da su stigle iz nekog drugog vremena i prostora. Stajao je bliže praznim štandovima na kojima su se inače prodavali cvijeće i svijeće i činilo se da je potpuno nezainteresiran za dolazak autobusa. Moguće je, pomislila je Lucija, da je jedan od Svjesnih Usisavača.

Većina njih koji su iz nje sisali svjetlo, nisu bili svjesni što zapravo rade. Potreba, želja i slijepi nagon vodili su ih prema Luciji i svojim su pupčanim vrpcama, uzimali od nje ono što im je bilo potrebno. Ali, postojao je i nemali broj onih koji su bili svjesni. Njihova praznina zjapila je toliko jako i bolno da su po svoje doze morali ići često. Svjesni Usisavači uzimali su sve mnogo brže i jače od ostalih te su ostavljali Luciju u stanju iznimne iscrpljenosti i ranjenosti.

Bolovi su bili iznenađujući i raznoliki, a osjećala ih je kao da joj je netko doslovno grizao dijelove tijela- nekada bi to bila ruka, nekada obraz, nekada dijelovi utrobe. Oporavak je trajao danima ili tjednima i Lucija je znala da više takvih napada jednostavno neće preživjeti. Izjest će je i više neće postojati.

Svijet je gladno mjesto. A glad ne pita. Toliko je Lucija naučila.

Test je mogao biti vrlo jednostavan, znala je. Mogao je biti i kompliciran. Ali morala je dokazati, ponajprije sebi, da ipak postoji nešto što može kontrolirati. Zaustaviti. Pogledala je ravno u muškarca s crnim šeširom. Iako je bila udaljena od njega sigurno desetak koraka, znala je da će joj, ako je jedan od Svjesnih, uzvratiti pogled. A da će zatim osjetiti napad, nešto slično grebanju po mozgu, kojim će joj pokušti oteti dio svjetla, utažiti vlastitu glad.

Pogledao je prema njoj. U mraku nije mogla dobro vidjeti, ali učinilo joj se da je imao tamne oči, mračne poput crnih rupa kojima je bio napunjen.

Svjetlost autobusa je otjerala tamu. Došao je na stanicu i vrata su se otvorila. U jednom, najkraćem trenutku, Lucija je pomislila da će čovjek s crnim očima nestati. Da će se okrenuti i otići i da će to biti sve. Osjetila je umor, duboki i daleki umor.

Ali, bilo je prekasno za povlačenje. Morala je djelovati. Ušla je na zadnja vrata autobusa, s jednom od dvije žene. Svjetlo u autobusu razbilo je tamu, ali to nije bilo dovoljno. Pravu tamu mogla je razbiti jedino ona, i morala je to učiniti što prije. Čovjek sa šeširom stao je malo dalje od nje i primio se za ručku autobusa. Nije trebao prići bliže. Ponovno ju je pogledao. Usisavanje je počelo. Lucija je osjetila da je udica bačena, da se pupčana vrpca povezuje s njom i ne da joj da diše, ne dozvoljava joj da se pomakne. Bio je krajnji čas za reagiranje. Lucija je izvadila mač. Najbitnije je bilo mač postaviti dovoljno visoko. Nakon toga bio je manji problem spustiti ga na vrpcu koja je bila bačena na nju i kojom je bila pritegnuta.

Autobus je skretao na krivinama, a svjetlo se palilo i gasilo. Lucija je osjetila nešto što već dugo nije- da ne može locirati pupčanu vrpcu. Prije su bile debele, jasne i prodirale su ravno u nju, no sada to nije bio slučaj- osjećala ih je više kao ribarske mreže koje bi ju čitavu prekrile i kroz svoje pukotine joj uzimale snagu. Ribarske mreže koje nije mogla locirati i nije ih mačem mogla maknuti sa sebe bez da i samu sebe povrijedi i razreže. Bili su sve lukaviji, sve spretniji. Znali su kako se baciti na nju i kako je zauzdati. Naučili su kako se zadržati dovoljno dugo da ih ništa ne može izbaciti.

Bol je bila sve jača. Lucija se zgrčila kroz osjećaj da joj netko pokušava odgristi komad lica. Mač je stajao visoko iznad nje i čovjeka s crnim šeširom, ali nije vidjela vrpcu koju treba prerezati. Pogledala ga je i ugledala njegove prazne, crne duplje. I tada je znala što mora učiniti.

Mač je postavila visoko iznad njegove glave i hitrim ga potezom spustila na njega, trenutak prije nego je i sama gotovo izgubila svijest.

On se primio za glavu, jauknuo i pao. Učinilo joj se da pada polako, poput stabla. Lucija je osjetila da ugriz popušta i da joj se snaga vraća. Žena pored njega je vrisnula.

• Ne diše!- viknuo je onaj stariji čovjek koji se već nadvio nad njega i pipao mu puls.

Vozaču autobusa nije bilo sasvim jasno što se zbiva pa se na trenutak okrenuo prema njima, a zatim opet natrag, kako ne bi skrenuo s ceste. Usporio je, kao da je nastojao shvatiti traži li ovaj slučaj njegovu intervenciju i stajanje ili može nastaviti.

• Ja sam medicinska sestra!- rekla je Lucija približavajući se čovjeku oko kojega se sada već okupila grupica onih koji su nedavno na stanici čekali autobus.

Ljudi su se razišli propuštajući je. Lucija je polako prišla čovjeku i nadvila se nad njega. Oči su mu bile otvorene, samo više ne onako crne. Zapravo su, ovako izbliza, djelovale potpuno bezopasno. Pokušala je osjetiti bilo što, titraj ili strelicu, koji bi joj dali do znanja da u njemu još ima života, snage, mogućnosti da je povrijedi, da uđe. Ali, nije osjetila ništa osim hladnog zraka.

Hladan zrak je dobar, pomislila je. To znači da više nema ničega. Rijedak, resak zrak i mir.

To je bilo najbolje što je jedan Usisavač mogao ponuditi.

Zatim je posegnula u njegov džep za dokumentima. Ime i prezime na osobnoj iskaznici fotografirala je mobitelom, a onom starijem čovjeku, kao i dvjema gospođama rekla je da će pozvati nekoga s njegovog mobitela i javiti im. Stariji čovjek je kimnuo i nazvao hitnu pomoć.

Lucija je još jednom pogledala u čovjeka sa šeširom čije su prazne oči zurile u strop kao da je zaista u svojim posljednjim trenucima ugledao mač koji je Lucija spustila na njega. Nije bilo mnogo razlike između njegovog pogleda sada i kada je ulazio u autobus i bacio mrežu, pomislila je. Nikada nema. To joj je pružalo i neku vrstu utjehe. Nije im ništa oduzimala.

Vozač je stao sa strane, a hitna pomoć bila je na putu, čula je sirenu iz daljine. Lucija se pobrinula još samo za jedno- da se dvije žene i čovjek koji su se s njom našli na ovom mjestu i neugodnom događaju osjete utješenima. To je, tek je nedavno shvatila, bio jedan od načina na koje je mogla koristiti svjetlo.

A nije bio jedini.

Zatim se, zadnji put prije dolaska hitne pomoći, osvrne se na čovjeka sa šeširom. Poželi dobro zapamtiti svaki dio njegovog tijela i lica.

Bit će to još jedan grob koji će morati posjetiti sljedeće godine.  

Autor priče: Jelena Zlatar Gamberožić