OCA MOGA NEMA VIŠE - Milica Lesjak

OCA MOGA NEMA VIŠE

Oca moga nema više,
moje drago džangrizalo staro,
otišao je stazom preko brda,
tamo gdje je spokoj, tišina i tuga.
Možda je i još nešto u snovima htio,
al' život mu je već desetljeće mrtav bio.
Ubile ga godine, samoća i tuga,
prazna štala bez mukanja,
prazan dvor bez kokodakanja,
njive neorane, šljive neobrane.
Komšiluk su smrti prorijedile,
nerođena djeca sokak opustjele,
kuću staru, vrijeme pregazilo,
napuklu fasadu sljuštile godine,
već se i krov malo nakrivio,
na dimnjaku vjetar vrh odlomio.
Život mu nije nikad lagan bio,
golim rukama suhe grane je lomio,
svim nevoljama korenje rezao,
u provalije padao, pa opet ustajao,
po strmoj planini penjao,
dok je skoro do vrha stigao,
vrijeme života polomi mu krila
Spokojno sanjaj, dragi oče moj.
Kažu da se na onom svijetu
siromaha ne stide, niti bogati likuju,
da nema briga, ni boli,
mržnje, svađa, ni krađa,
da se tuđe međe ne oru,
i nikoga prgavim starcem ne zovu.
Kad dodirnem sliku tvoju,
dodirnem djetinjstvo,
sjećanje i prošlost
i sve što mi reče - nježno i grubo,
sve je u meni ostavilo traga.

Autorica teksta: Milica Lesjak

Foto: Krunoslav Kezić