Odlomak iz romana “Hrvatsko plemstvo” - Ana Bukovac

2019-04-19

Dragana Latinović je pročitala povijesni roman "Hrvatsko plemstvo" i željela je podijeliti s čitateljima odlomak koji joj se jako svidio. Puno je odličnih romana, a mi smo zavirili u povijesni i otkrili ovu mladu talentiranu spisateljicu, Anu Bukovac. 

Odlomak "Hrvatsko plemstvo" - Ana Bukovac

Babonik je napustio kraljeve odaje i zaputio se prema svojem počivalištu. Izgubljen u svojim mislima nije niti zamijetio da mu je u susret došla Veronika. Gotovo je opet prošao kraj nje kada spazi da se djevojka zaustavila i lagano poklonila. Babonik se trgne i spazi smeđokosu ljepoticu kako ga gleda svojim bademastim očima. Babonik uzvrati naklonom.

- Ispričavam se vašoj milosti što vas nisam zamijetio... - smeteno prizna dok je pokušavao sabrati misli.

- Vidim da vas more teške misli. Zar ima nezgoda na dvoru?

- uljudno upita Veronika dok Baboniku ovo počne djelovati kao zamka. Nije od nje navikao da prema njemu bude uljudna.Ništa što bi vas trebalo zabrinjavati. Možete i dalje uživati u raskoši i zavađanju - pomalo zlobno reče Babonik.Veronika se zagleda u njegove tamne oči, u njima je vidjela samo hladnoću. Od toga je prođe jeza. Kakav je to muškarac kada me tako hladno gleda nakon što ju je onako vruće ljubio,zapitala se.

- Pravo velite, samo to je u životu i bitno. Raskoš, zabave...ah, nije li to divno?

- Ako vi tako kažete - Babonik je skrenuo pogled i stao popravljati plašt koji se nakrivio kao da mu je to trenutno najveća briga. Hodnik je bio gotovo mračan, a on je krenuo u svoje odaje pa je tako bilo nebitno kako izgleda. Bitno je bilo to da je više nije mogao gledati u te neodoljive oči dok je pokušavao djelovati hladno i nezainteresirano.

- Vidite, upravo ste me iznenadili. Nisam niti slutila da ste tako visoka ličnost. Još ne mogu vjerovati da je vas kralj uzeo u svoju službu.

Babonik se zbuni. Upravo je shvatio da njegova sugovornica ovaj susret želi iskoristiti kao vrijeme za neobavezan razgovor.Kao da je imala potrebu izmijeniti s njim nebitne informacije i uživati u njegovom društvu.

- Omalovažavanje? - zbunjeno ju upita.

- Vas, pa kneže, sjećate li se našeg prvog razgovora nakon nekoliko godina, kada sam rekla da se nemam namjere nositi pristojno prema vama. Vidite, ne vidim razlog da promijenim mišljenje.

- Ja ne pamtim tako dobro svaki razgovor s razmaženim kneginjicama,no ako vaša milost tako kaže, onda ste valjda to i rekli

- mirno odgovori Babonik što još više uznemiri Veroniku, jer ovo njegovo ponašanje upravo je iznenađujuće.

- Što iduće mogu očekivati od vas?

- Možda da će osvanuti dan kada će vaše lijepe bijele ruke završiti u okovima koje ću ja osobno staviti - nehajno primijeti dok je vodu gurao na svoj mlin. Upravo se sjetio kako je u Ozlju tragao za djevojkom koja je prisluškivala njegov i Jaroslavov tajni razgovor. Bio je siguran da je to bila ona.

- Čemu sada to? - izbezumljeno upita Veronika koju zbuni nagla promjena teme.

- Predviđam budućnost. Družite se s krivim ljudima. Ako ne zbog sebe razmislite kako bi se vaš otac osjećao da mu kćer jedinica bude proglašena glavnim neprijateljem kralja. Veronika problijedi. Sjetila se zabave u Ozlju i razgovora koji je prisluškivala. Jaroslav i Babonik su govorili o glavnoj državnoj tajni. A ona je to slučajno čula. Uspjela je umaknuti. Babonik toočito zna.

- Nekako ste blijedi, možda biste trebali poći leći - iako je izrekao upit, njegov ton bio je naredbeni. Ona se sabere i još prkosnije istupi.- Vi se ne bi ustručavali baciti me u tamnicu?

- Ako to dužnost nalaže...

- Pih, što biste dobili s time?

- Ja osobno možda ništa, ali moja domovina puno.

- Vaša domovina? Pa to je i moja domovina?! - uzrujano podigne glas.

- Vi i ne marite za nju?!

- Kako ne. Ja...

- Vi ne znate. O kneginjo, možda vam bolje pristaje govoriti o dijamantima i zlatu negoli o vašoj domovini. Svakako je jasno da ono prvo zauzima puno veću važnost u vašemu životu. A sada me ispričajte jer ne želim tratiti vaše vrijeme govoreći s vama, o za vas nebitnim, a za mene svetim stvarima.

- Kako znate da su nebitne po mene? Možda me baš one zanimaju?

Babonikove su oči i dalje hladne, on zastane pa primijeti: -Ako vas to zanima, onda znate što je Pacta conventa? - on je mirno čekao i ispitivački je gledao, dok je ona smeteno gledala u pod pokušavši se sjetiti što je to. Zna da je čula o tome no što je,ne može se sjetiti.

- Kao što rekoh kneginjo, mi smo dva potpuno različita svijeta.Učinilo mi se da imate potrebu govoriti sa mnom. Dobili ste priliku i propustili je. Nemajte briga što se onoga u Ozlju tiče.Imam povjerenje u vas. Znam da ćete sve što ste čuli zadržati za sebe. Slatke snove, draga moja - Babonik se nakloni te nastavi prema svojim odajama dok je ona za njim nemoćno gledala. Pomalo ljuta i žalosna. Niti sama nije znala što to točno izvodi, ali cijelu večer imala je neopisivu potrebu pričati s njim. Da bude u njegovoj blizini. A ona posvuduša Agniestica toliko je dugo uživala u njegovom društvu da je to bilo nepravedno. Toliko se smijala i zabavljala. Stvar je ne bi toliko dirala da nije vidjela da i on uživa u govoru s riđokosom ljepoticom. I sada kada je željela samo na tren s njim govoriti ispada da nemaju zajedničkih tema.Da je ona za njega samo lijepa priglupa djevojka kojoj može krasti poljupce i remetiti um dok sve svoje druge potrebe čuva za neku drugu ženu, vrijednu njegova vremena. Nikada se nije osjećala tako jadno i odbačeno premda si to nije željela priznati.Okrenula se i pošla u svoju spavaonicu dok ju je na drugom kraju hodnika čekala njezina sluškinja i budno pratila svaki njezin pokret.

Odmah je legla, no nije mogla usnuti. Pred sobom je vidjela samo Babonikove hladne oči i čula njegov tajanstven glas kako govori »... kad mu kćer bude proglašena glavnom neprijateljicom kralja...«. Nemoguće je kako on zna da je ona prisluškivala njegov i Jaroslavov razgovor. Što je tamo uopće i bilo tako bitno?Veronika se pokuša sjetiti, no ne bez većeg uspjeha. Sigurna je da se radilo o nekoj vojnoj strategiji i da ima veze s mjestom Knegincem. Da i Andriju su spominjali, prisjeti se radosno, još ću se ja i sjetiti svega. 

Dugo u noć razmišljala je o svom položaju u društvu. O tome kako prihvaća udvaranja svakoga. Ona je uistinu postala djevojka kojoj je postalo važno samo da zavede što je više muškaraca moguće kako bi nekoj nebitnoj ženi dokazala da je bolja od nje. Usvoj toj zbunjujućoj situaciji koja ju je zatekla na dvoru shvatila jeda je ona mladenačka zanesenost nestala. Samo su joj se dvorske spletke motale po glavi. Sada je i László pao u drugi plan. Više ju toliko ne zanima. Zaluđenost za njime nenadano je iščeznula. Ali je zato nešto tajanstveno i strašno privlačno zamijetila u mladom knezu Baboniku koji ju je ignorirao.

Neki čudan osjećaj obuzeo bi je svaki puta kada bi bila u njegovoj blizini. A opet ni sama sebi ne može povjerovati da se u njoj bude neki čudni osjećaji svaki put kada bi vidjela čovjeka kojega je prije prezirala. Zar je to moguće? Bila je uvjerena da su muškarci samo psi kojima treba baciti kost i oni te prate. Nakon onog poljupca sve se preokrenulo. U njoj se javila silna potrebada bude u njegovoj blizini. Da ga moli za pažnju, a njega to kao da nije diralo.

Tako u mislima dočeka jutro i čim osvane ona se opremi i pođe u veliku knjižnicu da prije buđenja kraljice i njezinog višesatnog spremanja za današnji dan poradi na svom znanju. Tamo je zbunjeno gledala u velike police s knjigama.

- Ovo neće ići tako glatko - primijeti pa se okrene i pođe do svojega oca koji je bio kod kralja. Veronika se najavi kralju i ocu.Kada je ušla u prostoriju razveseli se, jer shvati da tu nema Babonikai Jaroslava. Veselo se pokloni kralju po pravilima.

- Veronika, drago mi je što ste ovdje - toplo primijeti kralj

- jučer vam nisam uspio čestitati na divno odrađenoj predstavi.

- Najljepša hvala visočanstvu - djevojka se još jednom nakloni.

- Eto, vaša gluma jednostavno je savršena, svi uzvanici kako kraljevi tako i plemići zavidjeli su mi na vama. Mogu li vas kako nagraditi da se zahvalim?- Dovoljna je hvala što je vaše visočanstvo zadovoljno mojom izvedbom.- O, kneginjice za vas imam velikih planova. Za početak bih vas imenovao glavnom dvorjankom, ako nemate ništa protiv?- Nikako veličanstvo - s iskrenim oduševljenjem reče Veronika- čast mi je biti u vašoj službi i služiti vašoj predivnoj ženi.- Onda kneginjice, još ću danas narediti da vaše stvari premjesteu nove odaje, a vas ću prepustiti Ernestu da vas uvede u službu.Vaša je briga od sada moje najveće blago, naravno pričam o svojoj supruzi, kraljici Konstanci. Iz pozadine istupi Ernesto, dvorski meštar.- Učinit ću kako vaše visočanstvo želi.- Neka tako bude, svakako djevojku pouči kako da se vlada s kraljicom Konstancom jer će biti njeno društvo. Kada smo već kod kraljice, kneginjice, zamolio bih vas da joj javite da bih rado pošao na kratko jahanje s njenim visočanstvom kada se spremi.- Sa zadovoljstvom ću prenijeti poruku visočanstvu - Veronika se nakloni i pođe zajedno s meštrom. Na kratko je samo pogledala oca te mu šapne da će trebati govoriti s njime. Bartol je bio oduševljen što je njegova kćer dobila tako visok položaj na kraljevskom dvoru. On zahvali kralju pa nastavi prekinuti razgovor.


Odlomak izabrala i autor fotografije: Dragana Latinović