Odlomak iz romana "Slasna polja" - Nemanja Milićević - RAZOTUĐENJE

2019-04-18

Glavni lik romana, dvadesetsedmogodišnjak, odlučuje da ostavi život koji je do tada vodio, pokoravajući se normama i zakonima većine, i uspeva da izroni iz reke, ne bi li otkrio istinski smisao života. Na svom putovanju suočava se sa različitim situacijama koje za njega predstavljaju pravi izazov. Preporuka.  

"Slasna polja" - Nemanja Milićević

RAZOTUĐENJE

Izgovorene reči su još dugo odjekivale u glavi usamljenog pacijenta i držale ga zamišljenog u njegovoj suočenosti sa potpunim obrtom. Uz vrisku, iz hodnika su veoma diskretno dopirali i oni tonovi s početka koje do sada nije mogao čuti. U njima se pojavi neka različitost, nova dimenzija, produbljenost koja nije prožimala muziku koja je svirala na dočeku gosta bez senke. Kao takva, muzika je sada donosila nešto što je nedostajalo u času kada se pre polaska na put poslednji put našao u parku kod drevnog hrama. U onom trenutku, tamo, posle neuspešnog pokušaja da raspline svoj duh u nevidljivost koja nadilazi sva ograničenja, bio je napola nezadovoljan. Međutim, sada, iako se ukazala nova prilika, nije ni pokušao da se prepusti, dozvoli da ga uvuče i odvede na neko novo mesto. Znao je da to više nema smisla. Ozdravljen i osvežen, oseti da mu je dosta nadrealnosti.

Potom je razmišljao o opravdanosti verovanja u postojanje apsolutnog dobra i apsolutnog zla i opet sebi postavljao pitanja bez odgovora: "Zašto je život vratio onaj koji ga obično brutalno odnosi? Nije li svojom navodnom dobrotom opet pokušao da me zavede, sa namerom da još jednom posumnjam i u ono malo prave vere što je ostala u meni?"

To pitanje je bilo plod prethodnog nadanja darovima milosti dobre strane, od koje je otrgnut, a ne od njenog antipoda. Onaj od koga se velikodušnost ne nikada ne očekuje preuzeo je tu ulogu. Ta velikodušnost je kod oživljenog avanturiste i izgubljenog vernika donosila tračak nove strepnje, jer se stvorio potencijal za ponovno, sada svesno, zbližavanje sa onim koji je upravo napustio sobu - umesto očekivanog razdora. 

Da nije znao sa kime razgovara, iako mu se prikazao prerušen u osobenjaka, pomislio bi da gleda u lice koje odaje puno poverenje. Ovako, odbijao je da mu poveruje iako se fizički nije predstavio onakav kakav u stvari jeste - mračan, strašan i nemilosrdan, kako otvoreno seje strah - već kao neki milosrdnik. Ipak, nije imao dilemu, to beše neograničeni gospodar zla kome je navodno proradila savest, a u stvari je ukrao malo dobra i pokušao da prevari posrnulog momka i vrati ga njemu. Kako bi inače mogao razumeti bezočna laskanja o posvećenosti, istrajavanju i odanosti. Sve pohvale je gordo odbacio iako je znao da gord više nikada biti ne sme."

Da, gordost!", uzviknu i nastavi: "Eto kako me opet navodi na pad i novi greh, vraćajući me k njemu!"

Ali umesto toga, samo ga je učvrstio u uverenju da se nikada više neće prikloniti njemu, tom majstoru prerušavanja i obmane.

Ipak, iako neprevaren, bio je ozlovoljen najsvežijim iskustvom i svešću da je pred njim nova neizvesnost i zbog toga je opet osetio negativno dejstvo, izgleda nezaustavljive, klackalice promene raspoloženja i emotivnih stanja.

Zapitao se i kako je tako lako i brzo prozreo nameru lažnog milosrdinika, pa pomisli da je taj isti namerno sebe predstavio naivnim, a u sopstvenom lukavstvu, upravo da bi bio lako prozret i da bi, na taj zaobilazni način, mladića naveo da postupi onako kako inače ne bi, odnosno baš onako kako njegov dušmanin hoće. 

Skrenuo je tok misli i već po ustaljenoj navici u sebi potražio poslednje zrno utehe kojim bi donekle olakšao novu neizvesnost i zabrinutost, pa se tako uzdigao mišlju da je sve ovo samo svet mašte ili iluzije i da će ga nemiri proći čim nestane inspiracije. Međutim, kako utehu često prati neverica i slutnja, tako mu je kao nespokoj sinulo da su zakoni njegovog krvnika toliko jaki da se protežu i u taj utešni svet mašte i nestvarnosti i da mu nikada neće umaći. Može li biti toliko moćan da vlada i tim delom ljudske svesti? Ima li većeg prokletstva? Zapita i nastavi sa preispitivanjem.

Tražeći novi lajt motiv napravio je još jedan nagli misaoni zaokret i, mnogo uvereniji nego pre, pomislio da su i sistem iz kojeg je uspeo da pobegne i svet u kome se nalazi delovi istovetne dimenzije, jedne stvarnosti, iluzije ili sna, samo bez jasnih granica koje ih razdvajaju! To mu se učini razumnim, ali nije stekao uverenje da je to viđenje bolje po njega ili ga istinitost istog vodi u novo beznađe. Do tada, mogao je biti siguran samo u jedno - izgleda da se prerano odjavio.

Razmišljao je i o tome da nova šansa za nastavak putovanja očevidno nije popravni ispit već samo nečija želja da se njegovo kretanje mračnom stranom uma "uspešno" okonča. Da bi se izrodilo nešto pozitivno odnosno da bi se vratio na svetlu stranu, koju je ne tako davno potisnuo ostavljajući samo zrno iste u sebi, potrebno je da dobije drugu šansu i od predstavnika te strane. To sačuvano zrno je bila nada - klica za povratak dobrog. E pa, u to je verovao - u šansu koja bi došla od strane kojoj se želi vratiti u potpunosti. U iskrenost njenih postupaka ne bi sumnjao. Sistem ga više nije opterećivao, jer je shvatio da spoljašnjost, ma kakva bila, ne treba da nadjača mnogo važniju unutrašnjost, koja je jedini pravi izvor sreće i tuge.

Hoću li stvarno dobiti priliku da se opet nađem u stvarnom životu?

Nemanja Milićević 

Nemanja Milićević je rodjen u Kruševcu, gde provodi najveći deo godine. Diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Nekoliko godina bio zaposlen u svojoj struci, koje se još uvek nije u potpunosti odrekao. Ali u jednom trenutku je prosto odlučio da bude srećan - da čita, piše i putuje. Povremeno je aktivan i u sedmoj andergraund umetnosti. Do sada je učestvovao u snimanju dva kratkometražna filma. Aktivan je i u sferi ekologije na lokalu, gde vodi borbu sa vetrenjačama u lokalnoj birokratiji. Ne favorizuje određenu knjigu, pesmu, film ili boju, jer mu je omiljeno sve ono što ga može izmestiti iz realnosti sa kojom nije u ratu, iako to svojstvo prihvata kao meru dobre umetnosti. Smatra da je najveća prepreka njegovom pisanju prevelika radoznalost, i nestalnost, a ličnom uživanju stalni antagonizam između duhovnog i čulnog. 

Pisati, za njega je samo drugi oblik osećajnosti, a kada piše "zatvara oči" i zaboravlja svet koji ga okružuje, jer mu to pomaže da pod pero dođe ono što zaista "vidi" a ne ono što mu se nudi i što misli da bi trebalo videti. Prihvata, ali sa dozom rezerve, da lepa književnost zahteva bar malo uzvišene patetike. Ne zanosi se iluzijom da pisane reči imaju moć otkrivanja velikih tajni, jer misli da su one samo dekor, zatalasana površina ispod koje se krije istina koja je, u zavisnosti od snage provokacije, spremna ili nespremna da izroni. 

Čvrsto veruje da vrednost nečijeg stvaranja može odobriti samo vreme. Roman "Slasna polja" je njegovo prvo delo, objavljeno pod etiketom Književne omladine Srbije. Ovim romanom je zainteresovao i nekoliko stranih izdavačkih kuća. U Sjedinjenim američkim državama ima ugovor o prevodu i objavljivanju romana za America Star Books iz Merilenda, a u Evropi sa United p.c. iz Austrije.    

Izjava o privatnosti i sigurnosti podataka ©2019 Pisci i Književnost - Izradio Krunoslav Kezić
Izradite web-stranice besplatno! Ova web stranica napravljena je uz pomoć Webnode. Kreirajte svoju vlastitu web stranicu besplatno još danas! Započeti