Odlomak iz romana "Sobe" - Ksenija Kušec

2019-04-19

PiK preporuke - čitajmo domaće - knjiga je nezamjenjiv dio života 

 Kruno Šafranić: Iznova se prisjećam odlomaka iz romana "Sobe" - Ksenija Kušec. Dobre scene iz knjige se urežu u sjećanje koje podsjećaju na djetinjstvo i traju dugo, gotovo da nikada ne nestanu. Ovako mali odlomak, a u njemu toliko odličnih opisa, zapažanja, akcije... Volim knjigu "Sobe".

Odlomak iz romana "Sobe" - Ksenija Kušec 

 - Ekonomija škole je na slabim nogama. Ako nam se ispiše još učenika, propadamo. Sjetim se jedne didine priče. Neka zemlja, mala i na rubu carstva kao naša, imala je problem sa svime s čim jedna država može imati problem. Nezaposlenost, nelikvidnost, gospodarstvo u kolapsu, nezadovoljstvo do ruba puča, plaće ispod svih crta, otpuštanja, bolnice bez zavoja i lijekova. Poznato. I tako su kurve te zemlje odlučile nešto napraviti. Javno, na televiziji, objavile su da od tog trena uskraćuju svoje usluge svima koji rade u državnim službama ili onima koji bi mogli nešto pokrenuti. Ministrima, direktorima, vlasnicima velikih firmi, referentima, političarima, zastupnicima, sucima... Neka sva ta gospoda lijepo sjednu za stol i riješe probleme u zemlji. Onog trena kad zapošljavanje i sve ostalo krene nabolje, kurve će se vratiti poslu kao i prije. Same će odlučiti kad će biti vrijeme. I tako, svi ti ljudi mozgali su mjesec dana i napokon napravili prave korake. Zemlja je procvjetala.

Kad sam čula tu priču, učinilo mi se prilično vjerojatnim da bi se tako nešto moglo dogoditi. Gotovo sam žalila što to nije istina pa da se još neke kurve nekih propadajućih zemalja odluče na ovakav potez. Sigurna sam da bi uspjele. Dok slušam bezglavo blebetanje vlasnice škole čija školarina košta kao jedan osrednji novi auto, kolega Etičar crta na papiru pištolj i pokazuje mi crtež ispod klupe. Okreće ga prema njoj i stavlja prst na mjesto oroza. Puf! Smješkam mu se suučesnički i mislim kako bi to mogao napraviti, nitko ovdje ne bi mu zamjerio, i jednoglasno bi svjedočili na sudu da je Ona to napravila sama. Dok govor traje, stiže mi SMS od sina. Ispod klupe, potajice kao učenik, čitam poruku. Pita me, ima li gdje spavati ako dođe doma. Načuo je da sam preokrenula njegovu sobu.  

Kad je odlazio, poklonio mi je knjigu Virginije Woolf, Vlastita soba. Posveta je bila ovakva:Poklanjam ti Vlastitu sobu, i ovu Virginije Woolf i doslovno. Nadam se da ćeš oboje dobro iskoristiti. Tvoj sin. E pa, zbog te posvete i knjige, zaslužio je privremeni krevet u svojoj bivšoj sobi. Odgovaram mu da neka dođe pa će se iznenaditi. Vještica je gotova s optužbama i uvredama, ali za kraj zaslužno je zvono. Inače bi trajalo tko zna dokad. Odlazim u razred. Učenici skandiraju, jer gledaju nekakvu utakmicu na iPhoneu. Pričekam sekundu tišine i čvrsto zatvaram vrata. To im skrene pažnju na mene. Sad ću se 45 minuta baviti skretanjem pažnje. Niti nakon petnaest minuta ne uspijevam. Djevojke se stalno naviruju kroz prozor. Gurkaju se laktovima, došaptavaju, smiju prigušeno. Pogledam i ja. Ispred škole stoji veliki sjajni vatrogasni kamion. Izgleda kao divovska igračka. Sav je ulašten, nov, lijep. Iz njega izlaze vatrogasci u skupim odorama, sa svemirskim kacigama. Svi kao da su izašli iz filma. Sad je jasno da se nešto zaista događa. Ulaze u našu zgradu. Ne znamo kuda će, jer u zgradi se ne nalazi samo škola. Ima još nekoliko firmi i odvjetničkih ureda. Negdje gori, znači.Jedan učenik me moli da izađe, on će izvidjeti situaciju pa će se vratiti da nam kaže. Nek' ide, ionako je koncentracija na nuli. Kakva sad matematika, pobogu?Vrata razreda ostaju pritvorena i osjetimo miris dima. Sad je već ozbiljno, nije valjda u školi požar? Toga se grozim, onog stampeda i panike. Zbog tog straha uvijek u kinu kupujem karte za sjedala koja su na rubu, do izlaza. Ako osjetim da se nešto događa, bit ću prva vani. Ovdje i sada ne znam što može biti. Polako vodim razred van. Niti jedan profesor nije izašao, jesam li luda? Vatrogasci su u školi, ušli su u hodnik i vuku priključke, otvaraju one ormariće za koje sam mislila da nikada neće biti otvoreni, stavljaju svoje cijevi, puštaju ventile i odlaze do školskog zahoda. Nogom otvaraju vrata, a iznutra sukne prava pravcata vatra, crni dim, postaje nemoguće disati. Djevojke kriče, ciču, pokrivaju usta rukama. Smijuckaju se, već su si odabrale svaka po jednog vatrogasca. - Kak super izgledaju, jelda?- Kak su im super uniforme, jelda?- Kak su guba, jelda?Sad su već svi razredi izašli i gledaju. Snebivaju se. Vlasnica je zaleđenog osmijeha. Valjda računa koliko će platiti sve to. Od snage vodenog mlaza, potrgani su umivaonici, ogledala, drvena vrata zahoda. Pisoari. Jer požar je buknuo u muškom WC-u. Netko je bio bijesan, ili se malo igrao s upaljačem i zapalio je toaletni papir. Planuo je plastični držač, pa drugi papir koji je stajao na njemu, pa vrata od kartona, pa sve.Nakon poplave zgodni dečki ostavljaju tužne djevojke u smrdljivoj školi. Pogledaju ih malčice. One ih ispraćaju pogledom, a onda jure do prozora učione gdje su ih prvi put vidjele i mašu, bacaju novčiće, maskice telefona, lančiće, šalju im puse, dovikuju:

Autor fotografije i odlomak izabrao: Kruno Šafranić