2019-04-19

Poštapalica -Bogu iza nogu- u ovoj istinitoj priči, dobila je oblik nezaborava, priču koju današnja djeca ne mogu ni zamisliti, niti pronaći u svojim zaigranim virtualnim svjetovima računala, kao i nebrojenih marki tableta, modernih mobitela, TV-a.

Vrijeme u kojem je odrastao naš junak priče proteže se početkom ranih godina dvadesetog stoljeća. Dakle, vrijeme kada je naš dječak Slavko, daleko od civilizacije, u jednom zabitom planinskom selu, bez struje, kupatila, skupih igračaka, živio i čuvao ovce.

Bilo mu je tek sedam godina, kada se toga dana kao i obično spuštao sa svojim stadom na prekrasne zelene pašnjake po kojima još nikada nije pala niti kap nečistoće, jer to je bilo doba u kojem dječak još nikada nije vidio bicikl, a kamoli automobil ili motor. Do njegovog sela iz dalekoga grada dolazilo se satima putujući pješice, ili jašući na magarcu po već utrtoj kozjoj stazi.

U selu je bilo nekoliko kuća raštrkanih po brdima, zidanih prijesnom opekom koju su odrasli sami pravili, s krovovima od letava, nečeg nepropusnog i slame. Slavko, kao i njegova tri brata, te sestra koja je bila najstarija, pamtit će cijeli život te trenutke, te dane i godine u kojima je bila rasuta tako nevina čistoća dječje duše, nezaboravna igra sunca i djece koja su trčala nakon ljetnih kiša vidjeti dugu, da se provuku ispod nje, jer tada će po kazivanju starijih pronaći putove koji vode k sreći i nekom ljepšem životu o kojem su stariji govorili kada su se vraćali iz dalekog grada kući.

Sve bi bilo tako dobro i prekrasno toga dana s ovcama na paši da ga nije zabolio zub. Bio je zaista hrabar dječak koji se nije plašio velike šume na rubovima pašnjaka, premda je čuo od starije braće da u tim šumama caruje nebrojeno životinja kojih još nije vidio. Možda bi baš danas zavirio u unutrašnji svijet šume da mu u pokvarenom zubiču nije počelo kuckati.

Nesnosna bol pokvarila je čaroliju zelenila, mašte i cvijeća, te igru sunca koje je prodiralo kroz grane i oslikavalo razigrane sjene po dječakovom licu. Sjurio se do malog bistrog poput zrcala, žuborećeg potočića, zagrabio objema rukama hladnu vodu napunivši vodom svoja usta. Najprije bol zbog hladne vode, ali onda i olakšanje, a to ga natjera da neprestano puni usta vodom, te nakon nekoliko trenutaka izbaci je van.

Nešto kasnije, hladna voda učinila je svoje, te je Slavko zaboravio na zubobolju i svoje misli usmjerio na stado koje se raštrkalo livadom. 

Kada je stigao kući i zatvorio u tor svoje ovce, bol je ponovno zakucala na njegov bolesni zub. Tek tada je nastala prava vriska, tekle su "krokodilske" suze, ali tu je bila nježna i izrađena ruka njegove majke koja je nastojala obrisati krupne suze svoga maloga dječaka.

Na kraju, kada ni majčine ruke nisu pomogle, kada je Slavko proveo cijelu noć bez sna, vrišteći od bola, odluči ga majka ranom zorom odvesti u kuću na susjednom brdu kod bake koja je liječila zubobolju.

Oštro oko bake zubarice, naborana lica i ruku, polegne glavu dječaka u svoje krilo i natjera ga da širom otvori usta. Svojom staračkom rukom, kao da prolazi tipkama klavira, udarala je nježno po dječakovim zubima.

Slavkov vrisak i ugriz bakinog prsta bio je pun pogodak, jer taj mali pokvareni zubić vrisnuo je iznova u svom ogrtaču bola, tako da se činilo kako cijelo brdo odjekuje tim vriskom.

Slavko odluči da neće više ni po koju cijenu otvoriti usta, premda je i kroz zatvorena usta ispuštao nerazgovjetne krikove. 

Tek kada su ga baka zubarica i mama uspjele nadglasati svojim zamamnim ponudama da će mu dati bombone ako dopusti da taj mali "pokvarenjak" izleti van, dakako uz mala kliješta koja je baka zubarica držala u rukama, Slavkove raskolačene oči od pogleda na strašna kliješta, umanjiše svoj ishod neodobravanja, gledajući na stolu tri svilena bombončića, slatkiši koji su bili tako primamljivi, od kojih je odjednom zamrla sva zubobolja, od kojih je dječaku zalepršao i osmijeh na licu, jer ne vide se tako često bomboni, a niti se mogao sjetiti kad ih je zadnji put jeo.

Ponovno je legao baki zubarici u krilo s pogledom na tri bombona, ali kada se baka poput ratnika sjurila kliještama na njegov zub, ponovi se ista priča; vrisak i zveket kliješta koja su pala na zemljani pod i još jedan ugriz bakinog prsta.

-Mali, evo stavljam još jedan bombon na ovu hrpicu...I znaj, ni jedno dijete u selu nema toliko bombona...Kad izvadim zub sve ćeš ih odmah pojesti...- mudra baka zubarica znala je kako navesti jadno dijete da se ne opire vađenju zuba.

Naravno, naš dragi dječak je istog trenutka ponovno spustio glavu na krilu bake zubarice, i s pogledom na četiri svilena bombona koje je njegova majka držala visoko, tako da ih može dječak vidjeti, zaboravio je na sve ostalo. U tom trenutku njegove su oči bile daleko od kliješta s kojima je mudra baka zubarica u trenu izvadila njegov pokvareni zub.

Tek što je baka zubarica pobjedonosno, poput zastave, držeći ga kliještama, vijorila u zraku njegov mali krvavi zubič, Slavko zgrabi bombone iz mamine ruke u želji da što prije napusti poprište ovog "krvavog" događaja.

-Mali, stani! - tek što je zakoračio preko drvenog praga, zaustave ga riječi bake zubarice.

-Evo ti tvoj zub, idi svojoj kući i baci ga preko krova...

-Zašto? - upitaše tog trenutka najnevinije oči svijeta.

-Ako to ne učiniš neće ti narasti novi zub! 

Pokorno se vrati baki zubarici, uze svoj mali pokvareni zubič, jer rupa koju je napipao jezikom u ustima nikako mu se nije svidjela.

-Ti si lažljiva, bako zubarice... Rekla si da ću odmah pojesti bombone, a boli me rana u ustima...

Istrčao je iz kuće bake zubarice noseći u jednoj ruci svoj zubič, a u drugoj svoja zarađena četiri bombonćića. Zubič je brzo zaboravljen, a njegov pogled grlio je četiri bombona koje će uslast smazati kad mu prođe rana u ustima. Dotle će ih dobro sakriti, samo mora smisliti gdje. 

 Autor priče: Evica Kraljić