2019-04-19

Ksenija Kušec: ...Trebalo je opravdati izostanak od kuće, otići se slikati, naći novac za to, i onda si opet mogao nadrapati jer su se svi poznavali, i fotograf bi sigurno u nekom trenu mogao reći ''dobar dan, gospodine, jučer je tu bila vaša kćer i fotografirao sam je, izvolite podići fotografiju, molim lijepo''...

Gramatika - Ksenija Kušec

Cijeli dan kopam po bakinoj kutiji. Puna je pisama i fotografija. Želim ih složiti po redu, kako je što išlo. Treba mi za građu. Ili krađu. Napisala bih roman o ženi iz prošlog stoljeća i mislim da bi mi te njene sličice iz života dobro pomogle.
Samo, trebam ih složiti. Koja je prva fotografija? Gdje je prvo pismo? I komu je upućeno? Na nekima je tinta toliko izblijedjela da se uskoro neće moći pročitati. Što ću onda? Evo je na jednoj okrugloj fotografiji sa sestrom. Nisu bile blizanke, ali na slici tako izgledaju. Mogu to iskoristiti za početak priče. Na poleđini piše godina, 1919. Znači baka je imala dvanaest, a sestra osam. Iste visine, iste frizure, jedna je valjda veća za svoje godine, a druga manja, pa su se izjednačile. Ta je slika izašla u novinama jer su nastupale pred nekim važnim. To i jest izrezak iz novina, ima i malo teksta.
Sljedeće je neko pismo. Rukopis je vitičast, to je pismo njene sestre iz Londona, bila je primljena na Kraljevsku akademiju za balet. Pa su se dopisivale. Baka je ostala ovdje i radila u nekoj baletnoj školi. Pokušavam staviti na jednu hrpu barem ova njihova pisma. Rukopisi su im toliko slični da uvijek moram pronaći potpis na kraju kako bih bila sigurna čije je.
Ups, nekakvo ljubavno pismo! Rukopis nije njen. Drugačiji je, dosta čvrst iako su rečenice vrlo nježne, gotovo ženske. Što bi sad rekao onaj tip koji razlikuje žensko i muško pisanje? Ovaj ljubavnik piše kao djevojka. Pati, želi je vidjeti, ne može bez nje, stalno misli na nju, ne može jesti od čežnje, može li mu poslati kakvu fotografiju, pita očajan. Ima čak i tragova suza na pismu. O Bože, taj je i plakao, baš je bio mimoza. Ipak, vidim iz teksta da to nije djed. A i nije mogao biti, prerano bi bilo. To je neki drugi muškarac u bakinu životu. Da bar sad mogu naći daljnju korespondenciju, onu koja je slijedila, njen odgovor, pa njegov, da vidim kud je sve to odvelo! Datum na ovom pismu je nečitak, hajde bar godinu nekako uspijem, računam, imala je trinaest godina! Danas bi ga strpali u zatvor.
Kopam da nađem nastavak, ali nije lako, previše je svega. Evo još jedno sumnjivo. Naslovljeno je na bakinu mamu. Zašto bi netko pisao majci? Draga mama, fališ mi. Jučer sam te vidjela kako šećeš po Jelačić placu. Nisam ti se javila, a najradije bih ti potrčala u zagrljaj. Bila sam s tetom Medikom i sestricom Ervinom. Toliko te želim zagrliti, toliko bih htjela pričati s tobom! Prisjećam se detalja o nekoj davnoj rastavi, nitko o tome nije želio govoriti. Ni baka.
Poslijepodne zovem tatu i pitam ga.
- A kaj sad kopaš, već su svi mrtvi, nisu to tvoja posla!
- Pa baš zato. Ako su svi mrtvi, više nikoga ne možeš kompromitirati, daj reci kaj znaš.
Priča mi u najkraćim crtama o tome kako su baka i sestra živjele samo s ocem jer ih je majka napustila.
- Iz čista mira?
Čisti mir je bio zubar u kojeg se zaljubila. Kad je muž skužio zbog čega mu je žena često tužna, izbacio ju je iz kuće, ali su curice ostale s njim i dobile zabranu da ikad više vide majku. Pitala sam ga još je li ta zabrana poštovana do kraja i rekao je kratko ''je''. I zašto sam se toga sjetila. Nisam mu rekla za pismo, ali sam počela kopati ciljano, posebno pazeći na skrivena značenja, prikrivene fraze. Čudno mi je da je baka dobila sva svoja pisma nazad pa je tu u kutiji sve. Kojim je to putem išlo? Jedan ljubavnik je umro i odmah nakon toga baka je dobila sva svoja pisma koja je čuvao? Možda. Drugi je, na primjer, sve bijesno spalio čim se udala. Izmišljam.
Pronalazim još ljubavnih pisama. Rukopis mi ništa ne znači, oni su svi pisali kao kaligrafi, ali čim vidim ''ljubavi moja'' ili ''najdraža'', odmah bacam pismo na hrpu koju zovem ''preljubna''. Ako joj se mama zaljubila u zubara, možda je i baka bila zaljubljive prirode pa je imala puno hofiranata prije djeda.
Nađem pismo koje je potpisano bakinim imenom, a u njemu je njena fotografija. To ide u preljubne jer je naslovljeno s ''najdraži''. Koja je to mustra bila! Em je pisala muškarcima i slala im svoje fotografije, em je primala njihova pisma, em je tajno majci poslala pismo, javno se dopisivala sa sestrom koja je na kraju otišla živjeti u Beč... Ta je valjda po cijele dane sjedila za šrajbtišem i pisala!
Fotografije, osušeno i sprešano cvijeće nalijepljeno na požutjeli papir, s obaveznim imenom cvijeta i datumom kad je ubrano, gumbići, komadići tkanina, privjesci, minijaturni porculanski kipići, sve to ostaje u kutiji jer ne znam na koju bih to hrpu stavila.
Ponovno uzimam ono prvo pismo plačljivog muškarca. Ništa novo ne otkrivam, osim što je moli da mu, ako je ikako moguće, pošalje fotografiju u sljedećem pismu, kako bi mogao u trenucima samoće i tuge gledati u nju i tješiti se. On zna kako je to teško pa će joj, ako ona pristaje, poslati i novac za slikanje i izradu. Baš me zanima je li uspjela. Nije to bilo kao danas, pošalješ fotku SMS-om ili mejlom, ili preko fejsa. Trebalo je opravdati izostanak od kuće, otići se slikati, naći novac za to, i onda si opet mogao nadrapati jer su se svi poznavali, i fotograf bi sigurno u nekom trenu mogao reći ''dobar dan, gospodine, jučer je tu bila vaša kćer i fotografirao sam je, izvolite podići fotografiju, molim lijepo''. Možda je ukrala svoju fotografiju iz albuma pa se pravila da ništa ne zna. E, to bih ja napravila da sam bila na njenom mjestu.
Pronalazim jedno pismo potpisano s Adela, što nije bilo ime moje bake, ona se zvala Agata, ali ime je slično, i sadržaj odgovara. Unutra je njena fotografija, piše kako ti šaljem i svoj uvojak kose, pomiriši ga samo, to je onaj naš stari šampon iz Beča, to ti isto može služiti za utjehu. Na kraju, puno te volim. Mislim da se sjećam uvojka iz kutije, kopam po onim preostalim stvarima i pronalazim ga. Kosa je spletena u minijaturnu pletenicu, zavezana koncem i još uvijek miriše po nečem nježnom. Stavljam ga u pripadajuće pismo. Vrag jedan, imala je i razna imena za te svoje geliptere!

Foto: Pisci i Književnost 

Imam još puno posla, pisama ima k'o pljeve, ali sad kad sam počela, moram nastaviti. Osim toga, rekla sam sama sebi, to će mi poslužiti za krađu. Pardon, građu. Počela bih roman s onim baletom pred uvaženim zemaljskim predstavnikom. Dvije djevojčice plešu, jako su ponosne, a dok završavaju ples, slučajno sruše cvijeće koje ukrašava pozornicu. U publici je i ponosna mama, koja od sramote što su na kraju sve pokvarile, istrčava van iz dvorane u suzama. Glupost. Neću tako. Idem radije naći sljedeće pismo. Kad sve složim, onda počinjem.
Čitam pismo s preljubničke hrpe u kojem baka-djevojčica piše onomu koji je dobio kosu i fotografiju kako provodi dan. Baš mi je drago da ti se sviđa moja slika i pramen kose. Nitko nije primijetio da sam si ga odrezala. Po tvojoj želji, ispričat ću ti kako smo provele prošli utorak. Ujutro nakon frištika otišle smo u školu, moja sestrica i ja. I ona bi ti se svidjela. Pa valjda ne nudi i sestru svom tipu? Pa slijedi detaljan opis što su obje odjenule, znaš onu haljinicu s proštenja od prije tri godine. Kupili smo je zajedno, malo mi je knap.
Kupili su haljinicu zajedno?
Ponovno čitam prvo pismo, pa drugo, pa pronalazim treće. Shvaćam da sestra nije uključena u korespondenciju, ali muškarac želi sve detalje o obje djevojčice. Svako sljedeće pismo zapravo je dosadno. Puno je detalja koje rijetko tko želi znati: tko uopće želi znati što je netko jeo, kamo je išao, što je rekao ovome, što je rekao onome, što osjeća, što misli, što želi, o čemu je pisao u sastavku za domaći rad, zašto je jučer bio tužan, kako će se razveseliti, što će obući u školu, kad je priredba, i još na sve ima komentar, savjet...
Nije mi puno trebalo da složim sva pisma po vremenskom slijedu. I da shvatim kako nije bilo više hofiranata, nego samo taj jedan, vrlo zainteresiran za sve.
Unatoč ponavljanjima, i dalje čitam: Dušo moja, shvatih da si mi jedina utjeha. Jučer gledah vaše čarobno plesanje, uživah beskonačno. Imah na glavi kapucu da me nitko ne prepozna i otiđoh prije svih. Drago mi je da je i sestrica dobro, da raste i da je sretna. Poljubi je za mene. Tvoj voljeni.
Odjednom shvatim. Preko aorista ne možeš odrediti spol onog tko piše! Pažljivo koriste glagolska vremena da izbjegnu spol. Ne skriva se baka, ona piše normalno o sebi, ali kad piše njemu, nikad ne pogriješi. Isto tako i on, samo što skriva sebe.
Kako domišljato, kako hrabro! Baki je bilo draže izložiti se javnoj poruzi i kazni ako bi netko našao pisma i otkrio je. Lakše bi podnijela da je netko optuži za blud, nego da izda mamu. Ono prvo pismo, u kojem joj se obraća direktno, sačuvala je, uvijek je mogla reći da mama nikad nije odgovorila. Oprezno su se dopisivale, potpisivale s ''voljeni'', bile suzdržane u izljevima. Tajno se pogledavale na priredbama, na šetnjama, u zoološkom vrtu, na koncertima, čak i kod doktora. Jer, cure su imale guvernantu koja nije poznavala njihovu mamu, a mlađa je sestra zaboravila njeno lice. Tko zna koliko je puta baka nagovarala sestricu i guvernantu da se ide radije na Zrinjevac nego u Botanički, samo da se pokaže mami, da joj poskrivećki možda i pošalje poljubac, možda je mama koji put ispustila maramicu, a njena zabranjena kći je podigla i dodala joj: izvolite, lijepa gospođo! Ili su se cure loptale, a baka je uvijek namjerno slala loptu mami...
Tad sam sve pročitala po redu i u miru. Svako pismo dobilo je i svoju pripadajuću kosu ili komadić tkanine.
Znajući tko je pisao mojoj baki, pročitala sam pisma ponovno, u drugačijem svjetlu. Sve je dobilo novi smisao, a ja građu za roman.