Priča Linija otpora iz zbirke Strani gradovi, Jelena Zlatar Gamberožić

Linija otpora

1.

Još samo malo. On zna da treba još mrva upornosti.

Njezin smiješak blijedi i svakim je danom malo umornija. Nije još toga svjesna, ali koluti ispod očiju dobili su ujednačenu boju sive, kosa joj je 'pala', lišena lepršavosti koju je imala kad su se upoznali. Opreznija je u izjavama. Općenito je tiša, napetija, sklonija isprikama. No to su detalji. Ono bitno je da treba proći još samo malo vremena prije nego što sve uspije kako je zamislio. A vremena bar ima.

Vrijeme je, reklo bi se, na njegovoj strani.

Važno je da se zna: ona je njegovo središte svemira. Sve su njegove misli usmjerene na nju, uvijek i stalno. Ona je sve što je on očekivao i trebao od žene. Teško mu je bilo što raditi bez nje, produktivnost mu slabi. Želi s njom proputovati svijet, ukrotiti svoje i njene demone. Rasti. I želi da i ona to želi.

On će je podići. Uz njega će odrasti, prevladati svoje strahove, zagnjuriti u svoju dubinu i izaći s novim blagom. A samo će njemu moći zahvaliti na onome što izroni. On je, ukratko, ono što je uvijek trebala, čak i ako to nije znala, ali sigurno je znala, morala je to osjećati u sebi. Nitko nije otok, on to dobro zna. Najbolje se funkcionira udvoje. A ona? Htjela je odnos gdje bi mogla biti i slobodna i svoja, a ipak nečija, zar ne? Imala je viziju. Ispričala mu je sve o tome, a on je poslušao i potrudio se, i još se trudi, svaki dan. Nije joj mogao obećati da će uspjeti, ali mogao joj je reći da nikada nije imao toliku potrebu nekoga usrećiti. Trenutak kada ju je upoznao bio je jedan od onih prelamajućih, ni sam sebi to ne može sasvim objasniti, samo zna da ga ni vlastiti otac ni majka ne mogu više prepoznati. Postao je sasvim posvećen njoj. Uz pokoju manu, sitnu i nebitnu, savršena je koliko netko uopće može biti, a ni te mane nisu strašne. Zna on, iskustva bar ima, iako, ovo mu je sasvim strano.

Ipak, opreza nikada dosta, upozorio ju je. Neće svi shvatiti njezine mane ovako dobronamjerno kao on. Tko će ti reći, ako ne onaj tko ti je blizak, da neke stvari sasvim ne štimaju? A on se sada osjeća toliko blisko njoj kao da su zalijepljeni jedno uz drugo, kožom uz kožu. Što je ono htio reći? Ah, da, sasvim nebitno, samo, nekada malo previše govori kraj njega pa mu, nehotice, naravno, upadne u riječ pred prijateljima. Nije to ništa, oni su samo zavidni jer je u njoj pronašao toliko toga što mu oni, jasno, ne mogu pružiti. Vole je, a on je samo upozorava, zbog nje same, da je bolje da ne pretjera s tim, jer tko zna, mogao bi netko nešto krivo pomisliti, netko sa strane, tipa da se ona pravi pametnom. Naravno, nije ona takva, zna on to, on je poznaje bolje od ikoga, zna što će reći prije nego išta i kaže, ali mogla bi ostaviti takav dojam. Ne, nije njega briga za to što ljudi govore, pa on je odrastao muškarac, ali nekada jednostavno djeluje kao da mu je superiorna: toliko je toga napravila i postigla, mnogo više zarađuje od njega, ima i više poznanstava i veza, pa sve to jednostavno nekada izgleda... previše.

On je jako ponosan na nju, ne bi nikada htio da se ponaša drugačije, ona je osoba koja može što hoće, svaki izazov njoj je sitan. Njemu je, jasno, drugačije - nije imao iste mogućnosti, nije imao sve te prilike. Ne zamjera joj, sačuvaj bože, ali to treba reći. On je možda malo nespretan u snalaženju, u poslovima, ali nije imao sate i sate za čitanje Hegela kojega je ona uredno i fino prelistavala nakon manikure i pedikure, u kožnoj fotelji, u prostranom stanu svojih roditelja. Joj, samo se šalio, zna da nije išla na pedikure i da nije imala takvu fotelju, ali to je slika koju on ima u glavi o njoj i takvom odrastanju. Čovjek se ne može tek tako osloboditi svojih demona. Jak je on i ne mogu mu ti demoni puno, ali teško je.

On je morao s trinaest godina doći u nepoznat grad, brinuti o bolesnoj baki, mijenjati joj pelene, voditi je doktoru, bio je samo dijete, ona to mora moći razumjeti, jasno da razumije, ona je najsuosjećajnije biće koje je upoznao, pa ne bi se on zaljubio u nju da nije. On je slobodnjak, slobodan duh, nitko njemu ne treba. Osim kad se zaljubi, baš jako zaljubi, a to se upravo sada dogodilo.

Mora shvatiti kako je njemu kada dođu na red neke teme; priče o novcu, statusu, takve stvari. Jednostavno mu se spusti roleta. Kao što se dogodilo Robiju, dragom Robiju koji inače ne bi ni muhu zgazio, ali drolja ga je od žene varala. Da, da, zna, drolja je ružna riječ, ali kada bi bolje poznavala Robija, kada bi znala što je on sve prošao, ne bi ga osuđivala. Jasno da je morao poduzeti određene korake, morao joj je pokazati svoju ljutnju, nije ljutnja loš osjećaj, svi nekad moraju pokazati otpor. A Robi, malo ju je naučio pameti, no ne bi Robi pretjerao. Samo je htio pokazati da neke stvari neće trpjeti. I ne treba čovjek sve trpjeti. Dokazao je to sebi, ali i svima drugima koji bi se mogli naći u njegovu položaju. To pokušavaju i njezine 'sestre', zar ne? Sve je povezano. Svačija akcija ima puno šire značenje, zar ne? I na sudu su ga pustili za dva mjeseca. Da, kazna je bila blaga, ali njemu je bilo i žao na kraju krajeva. Pokušao se i ženi ispričati kad je izašla iz bolnice, a to što ga ona nije željela vidjeti, druga je stvar. Sigurno je samo jedno - razmislit će prije nego nekome napravi tako nešto. Možda je jedino to i važno, na kraju krajeva: da ljudi nešto nauče. Ne treba se uplitati u tuđu intimu. Ljudi rješavaju stvari kako znaju i žele, tako je to u braku. Bi li joj bilo drago da se netko uplete u njihovu, da joj govori što je dobro za nju? Kukavički je tražiti arbitražu u odnosu dvoje ljudi. Sve što se dogodi, njih dvoje mogu sami riješiti. Pogotovo ona. Ona je najjača žena koju je ikada upoznao. Čelik.

On samo ne želi trpjeti, šutjeti, ne pružati otpor. To mora shvatiti. Ne zna ona što je trpljenje, eh, kada bi samo znala što je on morao proći, ne bi se čudila tome što ne osuđuje Robija. Otac je igrao igru otvaranja i zatvaranja. Otvarao je podrumska vrata, a zatim ih zatvarao. Nikada se nije znalo koliko će proći do sljedećeg otvaranja. I što ga vani čeka. Ne želi je zamarati s tim, nije ona kriva, zašto bi to slušala? Samo, ponekad, podrumski se mrak vraća. Tako mu je. Spusti se, težak i neprobojan i on ga ne može otjerati. Možda će ona moći. Možda je ona njegovo svjetlo. On jako želi da bude. Nekada i muškarac samo želi biti spašen. Nije to očekivala od njega, zar ne? Slab je pred njom, ranjiv, nije još ni shvatila koliko. Ali to mu je i potrebno; biti potpuno otvoren pred nekim. To je prvi korak ka iscjeljenju.

Ne osuđuje svog oca. On je jednostavno bio takav. Bolestan. Nije znao bolje. Ali majka. Ona je dozvoljavala da se stvari dogode, samo je puštala. Nije pružala otpor. Ništa nije govorila, sretna što se njegov bijes ne slama na njoj. Sigurno je nekim dijelom osjećala i olakšanje: ako trpi on, neću ja. Kakva je to bila majka, pitao se, zar nije u prirodi majke žrtva za dijete? Zar nije majčinska ljubav bezuvjetna? Da, i on je nešto čitao o tome, i on se educirao, nije toliko neuk kao što ona misli.

Upravo zbog svega toga, i ona to mora shvatiti, on cijeni otpor. Otpor tamo gdje je potreban jest sve što on želi. Volio bi da se tada mogao oduprijeti ocu, pružiti otpor i njemu i majci, pobjeći koliko ga noge nose, ali nije. Bio je premalen. Zato je sada odrastao i odmah joj govori što osjeća, daje joj sve od sebe, pokazuje joj sve dijelove, lijepe i ružne. On neće trpjeti, neće više skrivati, nikada više neće šutjeti u tami i ona to mora shvatiti.

Isto tako, nada se da njih dvoje više nikada neće morati voditi ovaj razgovor. Hoće li sada biti malo opreznija kad su u društvu? Nije mu bilo lako, sada joj je valjda jasno koliko mu nije bilo lako. Sada joj je valjda konačno jasno da je slika s foteljom na kojoj ona čita vrlo prikladna za njegovu sliku nje. I važno je da još nešto zna: on nije krpa i nikada više to neće biti. Je li joj jasno? Je li bilo strašno? Hvala joj što ga je saslušala.

No stvari nisu tako jednostavne. Zna da ga je čula, ali nije ga dokraja razumjela. Vrijeme je prolazilo, a ona nije shvatila da njezino fino i pristojno upinjanje, kao i uspjeh u svemu čega se dotakne ne može uvijek naići na njegovo odobravanje. Da su njezine ljubaznost i dobra volja privilegija onih koje su sve dobile na pladnju. Da je njezin mir nezaslužen, njezino samozadovoljstvo neopravdano. Da ne vidi ili ne želi vidjeti neke stvari.

Od kave do kave, njezin smiješak bio je postojan. S njim je sve više razgovarala kao s djetetom, pogotovo onda kada joj je pokušavao objasniti ili pokazati kako svijet zapravo funkcionira. Ili nije shvaćala, ili se pravila da ne shvaća. Bila je jako inteligentna, tako da je preostala samo druga opcija.

Nije ga željela razumjeti.

2.

Još samo malo. Ona zna da treba još mrva upornosti.

Zajedno su već šest mjeseci. U njemu, čini joj se, ima nešto toliko čvrsto i nesavitljivo, kao da je godinama vježbao samo to - kako biti jak, nesalomljiv. Njegov hod, tijelo, pokreti, sve u njemu, stvoreno je za borbu. Ne boji se nikoga i ničega, sa svima se suočava bez treptaja. Kada hodaju gradom, vjeruje da bi na najmanji znak neke nepravde skočio i zauzeo mjesto u prvim redovima. Dakako, shvatila je vrlo brzo da se ona prava borba događa ispod njegove površine, među zastrašujućim sjećanjima iz djetinjstva koja ga katkada bude noću, a koja nije lako otjerati, ma koliko pokušavao.

Sve joj govori, otvoreno i jasno. To joj se jako sviđa. Kod njega nema dvosmislenosti, nema premišljanja oko zauzimanja strana. Želi da budu ujedinjeni front protiv svijeta, protiv svega što bi im moglo nauditi. Ideja tima koji sve čini da se unaprijedi, da pobijedi odgovara njenim planovima, pogotovo ambicijama u poslu. Nije ovoliko radila da sada stane. Treba joj netko dovoljno jak da slijedi njezine uspjehe kojih će, zna to, biti sve više. A to je on, svakako on. Njegova logika gotovo mafijaške odanosti proteže se i na njegovu obitelj i prijatelje. Nikada ga nije čula da govori protiv 'svojih' ljudi, čak ni protiv onog svog jezivog prijatelja Robija. Nekada je malo plaši njegova 'mi-oni' verzija stvarnosti, ali shvaća otkuda dolazi i puni je uzbuđenjem kakvo dosad nije poznavala. Više su ga puta iznevjerili, prevarili ili na neki treći način izdali njegovo povjerenje i postao je ono što joj je dosad bilo strano kod muškaraca - lik iz filma u kojem je ona glavna glumica.

Zbilja se zaljubila u njega, baš kao i on u nju, kako tvrdi. Svi su to primijetili. Kada je gleda svojim crnim očima, želi samo jedno - biti ona koja ga neće razočarati. Činjenica da je baš ona ta koju je odabrao za svoj tim govori joj da je vidi kao sebi ravnu, jaku, samostalnu, sposobnu. Odlično se nosi i s njenim nesigurnostima, kao da razumije sve o lošim danima, promjenama raspoloženja, njenim brigama i strahovima. On je snažno tlo na koje se uvijek može osloniti, netko tko nikada ne uzmiče.

Potrebno mu je još samo malo da se vrati u 'normalu'. Još malo njezinog strpljenja, obzirnosti, pažnje. Toliko su ga maltretirali, ne samo u djetinjstvu nego i kasnije, sve te žene koje nisu uzimale u obzir njegove osjećaje i stavove, koje su ga prisiljavale da se ponaša onako kako su one htjele, kako im se prohtjelo. Naravno da ga je to često gurnulo preko ruba pristojnosti. Trpio je koliko je mogao, jasno, ali i on ima svoje granice. Labave, dakako, s obzirom na sve što je proživio. Nekada mu se čini da je ona postigla više od njega, da grize jače, da se čak i prejako probija, da je glasnija od njega u društvu. Osjeća se submisivnim i ona će na to pripaziti. Već pazi. Kada njegov pogled počne lutati prostorijom, vrijeme je da ušuti. Da prestane sebe stavljati u centar pažnje.

Svoja je promaknuća isto odlučila zadržati za sebe, ali prijateljica se izbrbljala. Jako se naljutio. Prvo, tajila mu je nešto, a to je protiv njihova dogovora. Drugo, zar nije ni na trenutak pomislila kako će se on zbog toga osjećati? On pokušava, godinama, trudi se iz petnih žila, ali neke stvari jednostavno ne uspijeva, a njoj je sve servirano na pladnju. Ima sreće. Imala je sreće. Imat će sreće. Pokušala mu je reći da je njezino promaknuće sasvim zasluženo, ali uzeo je stolicu i bacio je na drugi kraj sobe.

- Uopće ne shvaćaš o čemu govorim! - viknuo je.

Uplašila se, ali samo na trenutak. U sljedećem, već je dotrčala do njega i snažno ga zagrlila, s leđa. Sve razumijem, rekla je. Sve, sve. Osluškivala je njegovo disanje koje se postepeno smirivalo.

On se samo ne želi osjećati toliko sporedno, toliko manje vrijedno. Jasno joj je rekao: neće više trpjeti nečiju nadmoć, u bilo kojem obliku. Ona, koja nikada nije osjetila kako je to biti u sjeni, kako je to biti podčinjena, ne može to razumjeti. Samo, ona mu želi dokazati da može. Da itekako može. Da želi biti ta koja razumije, koja pomaže, koja uspijeva u tome da mu bude potporanj.

Nisu se slučajno spojili, ništa nije uzalud, pogotovo sada, kada su zajedno već godinu dana i svi njezini prijatelji i članovi obitelji pitaju je koji su im planovi. A ona ih ima. Osmislila je njihovu budućnost u tančine. Ovi problemi koje imaju, njegova povremena agresija, sve će se to srediti. Već je bolje. Sve više se razumiju, osjeća to. Više joj ne spočitava poslovne uspjehe, a i ne smeta mu što se viđa s prijateljima. Malo je mrzovoljan katkad i čini joj se da nešto skriva, ali moguće je da samo razmišlja kako poboljšati svoju situaciju, kako se više aktivirati, koje poteze napraviti.

Katkada joj još objašnjava nešto o njenom položaju i tome kako ne vidi kako stvari zaista izgledaju, ali naravno da vidi. Shvaća o čemu joj govori i na kraju svakog napornog radnog dana žuri njemu, pitajući se kakve će biti volje i hoće li večer biti mirna ili pak jedna od onih u kojima će se sukobiti, u kojoj će joj nešto predbaciti. Ali jedno se nikada nije pitala, ni u to sumnjala:

Želi ga saslušati i razumjeti.

3.

Prvi šamar pao je nedavno.

Oči su joj se napunile suzama i izletjela je iz stana. Očekivao je to. Nije ga poslala kvragu, nije mu pokušala uzvratiti. To je bilo dobro. Značilo je da će se vratiti. Čekao je i brojao minute. Ako se ne vrati odmah, neće se više vratiti nikada, s tim je barem imao iskustva. A to više i nije bilo tako dobro. Pogotovo zato što se ovaj put jebeno potrudio da sve bude kako treba. Zato je sjeo, zapalio cigaretu i brojao. Jedan. Dva. Tri. Četiri. Pet. Dan je bio sunčan. Silno je želio da se vrati. Naporno mu je bilo stalno prolaziti jedno te isto. Ima i on neke granice umora. Nije ni on od čelika. I ne treba mu sve to, ne toliko. Zato se valjda žene toliko i lijepe za njega. Šest. Sedam. Osam. Devet. Zvono se oglasilo. Otvorio je. Njezin pogled bio je pun kajanja.

Udahnuo je s olakšanjem. Sada će sve teći lakše.

Isprike su joj bile snažne, gotovo kao i orgazam kada ju je nakon njih bacio na parket i radio sve ono što mu nikada nije dopustila. Mislio je da će nakon toga biti šutljiva ili zamišljena, ali samo se nastavila ispričavati i analizirati sebe, njega, njihov odnos, s različitim samokritikama. Žao joj je, nije razmišljala o tome kako će njezina povišica utjecati na njega, kako će njezino pojavljivanje u javnosti utjecati na činjenicu da se on već dugo nigdje ne pojavljuje, a mogao je, trebao je, imao je za to više razloga od nje...

Slegnuo je ramenima.

Da, nije razmišljala. Nije razmišljala i sada on mora trpjeti. A zna se što on misli o trpljenju.

- Ne moraš - rekla je. - Ne moraš nikada ništa trpjeti. Samo reagiraj, slobodno, možda ne ovako, ali reagiraj - molila ga je usrdno.

- Vidjet ćemo - rekao je.

- Ne razumijem zašto mi se stalno događaju iste stvari, zašto se stalno moram ljutiti, stalno proživljavati isti pakao bez mogućnosti reakcije, bez pružanja otpora - prošaptao je.

- Ne moraš - rekla je i rasplakala se. - Ne želim da se ljutiš - nastavila je kroz suze, nježno ga pogladivši po glavi.

- Ni ja to ne želim - rekao je pomirljivo. - Nemojmo se svađati - nasmiješio se.

Poljubio ju je u kosu, najnježnije što je mogao. Duboko je udahnula. Ritam srca smirio joj se, osjetio je njegove otkucaje na licu koje je blago spustio na njezine grudi.

Drugi udarac bio je jači i ostavio je krvavi trag. Taj put nije otrčala dalje od kupaonice, po papir. Bilo joj je bitno obrisati to što se dogodilo. Uredna je i čista, shvaćao je. Fasada će ostati netaknuta što se nje tiče. Odlično. Manje posla za njega.

Znao je da ona već dulje vrijeme razmišlja i čini sve u njezinoj moći da stvari među njima uredi, namjesti kao pisaći pribor i uredno posloži, da ga umiri ga kada je nervozan i da se sa što više dostojanstva nosi s njegovim povremenim ispadima bijesa. I da njihovu vezu, bez obzira na to što se događa, što manje prikazuje na van. Nasmiješio se kada je otrčala obrisati svoju krv. Nije ni plakala, ne ovaj put. Brza regeneracija, pomislio je. To je jako dobro. Bog se katkad smiluje na najljepši način, čak i njemu. Toliko žena, toliko pokušaja, ali nikada nešto trajno, stvarno, nešto u čemu bi on doista pokazao što je, kakav je i kakve stvari zapravo trebaju biti.

Kada se vratila, izraz lica bio joj je stoički, iskakale su samo velike oči, okružene sivim.

Odmah se počela ispričavati.

- Robi će uskoro doći, ispričat ćeš se njemu - rekao je mirno i okrenuo se prema prozoru.

Sada će se rastati s njim, pomislio je. Izaći će i to će biti to. Strah će je na to navesti, ako ništa drugo. Požurio je, pretjerao s Robijem i neće ga htjeti vidjeti, barem neko vrijeme, ako uopće.

Ili.

Ili će se rastati s nečim drugim.

Nečim u samoj sebi, o čemu je on dosad razmišljao kao o svom najgorem neprijatelju kod svake žene koju je ikada upoznao.

Okrenuo se natrag prema njoj.

Nije se pomaknula.

U očima joj je očitao čisti užas.

Ovo će biti mnogo slađe nego je mogao i zamisliti. 

Priča Linija otpora iz zbirke Strani gradovi, Jelena Zlatar Gamberožić