Priča strani gradovi iz zbirke Strani gradovi, Jelena Zlatar Gamberožić

2020-04-15

Strani gradovi

Danas su točno dvije godine otkako su otišli. Čini mi se kao da je prošao čitav jedan život. Ali, istodobno, i samo nekoliko minuta. I nisu zapravo oboje otišli. Ona ga je odnijela, maleno tijelo koje se tek počelo gegati i slagati prve riječi. Otkinula ga je od mene kao da mi je iščupala ruke, noge, ili onaj dio utrobe za koji nisam znao da postoji.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove. Glad u želucu postaje čvor koji se veže oštro, naglo i ne popušta. Glava mi postaje lagani balon koji pluta iznad tokova gustih ulica, iznad ljudi koji to zapravo i nisu, već samo slike, scene iz filma u koji povremeno provirim i vratim se. Ogledam se u staklenim površinama zgrada. Ne prepoznajem svoje tijelo ni pokrete. Čini mi se kao da se sa stranim prostorom rastvara i neki strani ja koji se zatim širi u koncentričnim krugovima po kamenim trgovima, ali ne zna kamo je krenuo. Pojavljuju se različiti oblici, mirisi i izmaglice. Tama pada paleći raznobojna svjetla. Ne znam se kretati ni po danu, ali tek mrak zatire sve što sam mislio da vidim. Nepoznatost je surova i hladna, šiljci stranih crkava, obronci koji vode u nova naselja, zakrivljeni krovovi koji se ne otvaraju i ne zatvaraju, ne propuštaju svjetlost.

Bespomoćnost. To je ono što sam pomislio kad mi je u ruke stavljen u tankoj gazi, gol. Pokušavao je rukama, ljubičastim kao morske zvijezde, zgrabiti nevidljivo nešto: ručku koja bi ga uspravila, koja bi mu pokazala da postojanje nije samo neizvjesno propadanje ili ljuljanje u mutnoj vodi, da postoje i snažni, čvrsti predmeti za koje se može uhvatiti, kojima može vjerovati. Svoj prst stavio sam u malu ruku i ona se zahvalno ovila oko njega. To je bio početak nakon kojeg su me pozorno nastavile gledati velike plave oči, promatrajući bez prestanka svaki moj pokret, dodir, svako raspoloženje, razlikujući besprijekorno istinu od laži. Osjećao sam povezanost sa svime oko sebe, toliko potpunu kao da je korijenje izraslo iz predmeta: stolova, stolica, ulica i automobila te se uvijalo u mene dajući mi svoju drevnu snagu, povezujući se sa mnom tako da smo na kraju postali nerazdvojni.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove. U njima uspijevam uhvatiti samo trenutke, dijelove, slike, komadiće; kao da me ograničenost uma sprečava vidjeti šire od toga, vidjeti ono što sam vidio u toploj poznatosti: obzor jasan, pregledan, širok. Nešto što mi pripada, što mogu zvati svojim. U stranim gradovima, zgrade su katkad velike i guste kao kocke, a bulevari nemaju oštre linije. Tražim bridove za koje ću se uhvatiti, grane koje će mi rasparati ruke dovoljno da osjetim bol koja bi razbila ovu tupost u koju sam ušao i pejzaž koji će nalikovati onome koji sam gledao ranije. Crno kamenje ispod tople slane vode na koje bosa stopala zahvalno stanu.

Moj sin. Nikada nisam maštao o tome kako će izgledati njegova bezuba usta koja su tiho ispuštala zrak za vrijeme spavanja, mali dlanovi koji su se spremno okretali prema meni bez obzira na sve što se taj dan događalo, neovisno o tome što ga je moja žena katkad držala uza se na drugom kraju stana, ne dajući mi da ga diram i gledam koliko sam želio. Gledao sam ga zato satima dok je spavao i znao sam da osjeća moju prisutnost. Dirao sam ga po paučinastoj, crnoj kosici koja je rasla uvis, a on se u snu meškoljio i okretao mali naborani vrat.

Nedostaje mi dok ulazim u strane gradove: platforma sigurnosti o koju sam se, barem kratko, mogao uprijeti. Ne znam o što se odgurnuti sada, ni kako govoriti. Zvukovi se oblikuju u mojim ustima i izlaze, no ne znam od čega su u meni - kakva sam smjesa, materijal ili umor. Ne mogu se dotaknuti iznutra. Nepovezan sam sa sobom, s tijelima i predmetima oko sebe. Riječi postaju nepoznate u stranim gradovima; nejasno izlaze iz mene ne objašnjavajući ništa, ne pružajući ništa, ne pronalazeći ono za čim tragam.

Moja bivša žena odselila je i za sobom spretno zamela svaki trag, iako sam pomno istraživao kod svih koje je poznavala. Više ga nisam vidio. Ali u to prvo vrijeme, u tih godinu i pol, koliko je izdržala sa mnom prije nego je odlučila otići, upoznao sam vezanost koju više nitko nikada nije mogao raskinuti. A zatim ga više nije bilo. Njegova glasa koji je nespretno pokušavao složiti riječi ni njegovih očiju koje su zračile radost svaki put kada bi me ugledale. Preklinjao sam je da ostane. Kumio sam je da mi dopusti da ga viđam. Obećavao sam sve čega sam se mogao sjetiti. Cjenkao sam se i nagovarao. Nije popuštala. Ako odem na sud, bit će samo gore, mislio sam. Rekla je da će ga okrenuti protiv mene. Bio sam poslušan. Povjerovao sam joj i pustio ih.

Bez borbe se, mislio sam, može postići najviše. Zašto dizati prašinu kad je na svaki povišeni ton moj mali vrat unezvijereno promatrao prvo moje, a zatim i ženino lice, djelujući kao da je to jednostavno previše za njegov mali mozak, kao da će neka sklopka naglo iskočiti. Samo mirno, mislio sam. Stvari će doći na svoje.

Ali ostala je samo poneka čarapica koju bih istog trena bacao jer je bilo prebolno gledati njegove stvari, iako bih sada bio sretniji da sam ih zadržao, spremio sve njegove prve igračke, deku i zvečke, u kutiju. Šteta što nisam mogao spremiti i njegov miris. Činio me sitim. Nisam morao jesti. Miris vanili-kiflica, tople čokolade, kakaa, mlijeka i zlatnog biskvita pomiješanih u jedno. Što bih dao da ga opet mogu ponjušiti, zariti nos u mala prsa i slušati ritmično odjekivanje sićušnog sata iznutra. Ali on sada raste, sigurno je već mnogo veći i jači i sve manje nalikuje onome čega se sjećam. Sve se više pretvara u nešto što možda nikada neću vidjeti i poznavati. Još se uvijek nadam da bih ga mogao vidjeti, malo tijelo. On je jedino čega se sjećam kristalno jasno. Ostalo se postepeno i sigurno gubi u magli stranih gradova.

U stranim gradovima započinje sučeljavanje; odmjeravanje snaga; otapanje leda. Treba se orijentirati, uposliti noge i ruke, pronaći smjerove, djelovati brzo. Dok se avion spušta na pistu, uvijek različitu, a zapravo istu, dok kotači dodiruju tvrdi beton, ne želim ni zamišljati što me čeka, samo tiho uplovljavam u njih kao u mračne fotografije. Na aerodromu ostajem uvijek duže nego je to potrebno, pogotovo noću. Nakon što uzmem prtljagu, a prije nego pozovem taksi koji će me odvesti do hotela, zastajkujem, gledajući avione koji se tek spremaju poletjeti, one koji su se upravo odlijepili od tla i one koji još čvrsto stoje i čekaju svoj red i pitam se na kojem ću sljedeći put biti ja. Gledam aerodromske dućane, ljude koji prolaze pored mene i uvijek žure, zagledani u redove vožnje, rasporede slijetanja i polijetanja. Poželim mu nešto kupiti. Promatram dućane s igračkama, odmjerim dječju odjeću. Šilterice i male jakne. Vidim ga u lutkama dječaka.

Na nepoznatim gradskim trgovima uvijek zastanem. Slobodu koju osjećam na njima želim zaustaviti i protegnuti na neograničeno. Njihove šare nikada nisu jednolične, nikada lišene slojeva prošlosti koja ih prvo guta u sebe, a zatim izbacuje i širi na sadašnjost, na budućnost, na ono 'zauvijek' koje ne mogu pronaći nigdje osim u sjećanju na njega.

U stranim gradovima potmula bol u mom grlu probija sve jače, kao da će u konačnici rasparati moj vrat i izaći van. Hladnoća stranog teži mnogo više nego na poznatom tlu i vuče me prema zemlji. Naslage hladnih para u zraku, oblaci i kiša, katkad snijeg, u stranom prostoru postaju luksuz kojeg si ne mogu priuštiti. Napetost me ne pušta. Stalno tražim načine smanjivanja oštrih opruga u sebi, mjesto na kojem bih počeo osjećati otpuštanje, na kojem bi otrovna tekućina krivnje i kajanja konačno polako i mirno istekla iz mene kao prljava voda iz kanalizacije. A zatim, dolazi toplina. Vrućina koja se lijepi uz moje tijelo u nepoznatim oblicima i naletima, pa mi se čini da ne postoji voda koja bi me mogla isprati od prašine raznoraznih bulevara. Prljav sam. Težak. Usporen. Ne stižem sve obaviti tempom koji sam si zadao.

U stranim gradovima prozora ima mnogo više nego ih mogu izbrojati, a iza njih žive obitelji koje sjede za stolom i gledaju u mrak, u nova mala svjetla. Zamišljam koliko ih sjedi za stolom. Troje, četvero, petero? Osjećam sigurnost u brojkama, što više tijela zamišljam, obuzima me veći mir. Moć koju osjećam obuhvaćajući jednim pogledom sve male prozore rasipa se u slabost kada se uskoro nađem u ulici kojoj ne znam ime, a koja me svojom mračnom uskoćom podsjeća na moj tunel bez izlaza.

Što sam više bio uz njega, to sam manje trebao ostale. Komunikaciju, općenito. Jutarnja kava nakon mijenjanja pelena prohujala bi. Ušao bih u svoju zaštićenu zonu. Nakon toga slijedilo bi kupanje ili šetnja. Moj mozak u tim trenucima kao da je računao komplicirane matematičke operacije nakon kojih se sve činilo mnogo jednostavnije. Za šetnje sam imao svoje rute, kao i za sve ostalo. Volio sam, možda više od svega, spremanje jela. Ili sam ipak još više volio samoću nas dvojice, koja se cijedila na mene s drveća, s neba, iz ljetnog sunca. Zatim bi slijedio odmor nakon ručka. Zaklapanje očiju. Potonuo bih u neobične i mekane pjene znajući da on spava pored mene i iz tog toplog i gustog popluna nisam nikada poželio izaći.

Nedostaje mi dok plaho prelazim ulice, mnogo opreznije nego prije. Želim mu reći kako je nebo u jednom trenutku bilo puno bijelih, paučinastih oblaka. Kako je jedna cesta završila u pijesku i blatu i kako je jedan balon jarkocrvene boje nestao u jezeru čija me hladnoća razbudila kada sam u njega uronio ruku.

Nedostaje mi dok sjedim hotelskoj sobi u još jednom novom gradu, a vani se polako spušta noć. Gledam u još jedan svijetleći trgovački centar od stakla, nazirem pokretne stepenice i šarenilo ljudi kako se kreću prema gore i prema dolje. Često se zaputim u jedan od njih, primam za rukohvat pokretnih stepenica poklopljen umorom i čekam da me prožme rijeka ljudi, da nestanem u uvijek istom šarenilu, a da zatim, niotkuda, ugledam poznato lice.

Sljedeći dan budim se u hotelskoj sobi i tražim sapun u kupaonici koji spremam u kofer da se prisjetim da sam bio tu. Svi su mi hoteli, kao i gradovi, nakon nekog vremena postali isti. Ni u jednom se ne zadržavam više nego što je nužno. Ne osmišljavam rituale, klonim ih se. Bojim ih se, podsjećaju me na rituale jutarnjeg hranjenja malih usta bananom. Ne smijem na taj način pripadati nekom prostoru. Vezati se.

- Ne želim odgajati sina uz nekoga tko me ne vidi - rekla je moja bivša žena na odlasku. - Tko je potpuno opsjednut djetetom. Otići ću negdje gdje nas nećeš naći.

Nisam joj proturječio. Istina je da je nisam vidio, a ni gledao previše, čak ni prije rođenja sina. Dogodio nam se. Nisam je zavolio zbog toga što nam se dogodio. Zavolio sam njega. Jesam li bio opsjednut njime? Tko to može razdvojiti od ljubavi?

Napunjen stranim gradovima, njihovom raznolikošću, kulturom, poviješću, samo želim sve što sam doživio izliti na njega. Želim se vratiti na most koji se nema namjeru urušiti poda mnom dok me mrak neke nove autoceste guta.

Tada si dopuštam zamišljati kako ga pronalazim. Gdje god da ga je sakrila, nije ga sakrila dovoljno dobro. Prevrnut ću svaki kamen. Svaki kutak svijeta. To je cilj mojih putovanja, moja, ako tako ispadne, posljednja stanica. Vidjet će što je opsjednutost i što je borba. Fokus mi je toliko izoštren da nema mogućnosti za grešku. Pronaći ću ga i priljubiti uza se. Zamolit ću ga da stavi ruku na moju glavu i drži je tamo dok mi se misli ne primire i dok opet ne postanem ono što sam bio prije nego sam ga napustio. Da mi vrati osjećaj da nikada nije svejedno koji put ću odabrati i da postoji samo jedan koji je ispravan: onaj kojim sam se vratio njemu.

On je samo let ili dva dalje, jednu ili dvije autoceste dalje. Osjećam to.

Sasvim sam blizu.

Priča strani gradovi iz zbirke Strani gradovi, Jelena Zlatar Gamberožić