Psihološki triler "Štorka" - Jelena Hrvoj - osvrt
PiK preporuke - čitajmo domaće - knjiga je nezamjenjiv dio života
...Spisateljica vješto koketira s mističnom, mračnom i nadrealnom tematikom, isprepliče radnju kroz sadašnjost i prošlost...
Psihološki triler "Štorka" - Jelena Hrvoj "Štorka" je drugačije, neobično i originalno djelo mlade, talentirane spisateljice Jelene Hrvoj.
Jelena je priču koju joj je pričala baka odlučila ovjekovječiti u svojoj knjizi. Štorka je strašna, zla pojava bez obličja, koja živi na tavanu. Mlada žena, Era, glavni je lik ove knjige. Još kao malo dijete, Era se isticala, bila je vrlo nadarena. S četiri godine znala je cijelu abecedu, brojati do troznamenkastih brojeva, čitati i pisati. Bila je veliki talent za umjetnost. Prvi roman od samo dvadeset stranica napisala je s osam godina. U trinaestoj je formirala vlastitu svijest, njen izniman um pretvara se u nešto izobličeno, deformirano.... Era je postala netko tko nije...
Odselila se iz roditeljske kuće, udomila psa, bavila se vrtlarenjem.
Psa ubijaju delikventi iz susjedstva i nakon tog čina Eri se javlja njena stara prijateljica "Štorka", pjeva joj na uho. Vrt koji je njegovala nije služio samo za sadnju biljaka, u njemu su svoje mjesto pronašli i svi oni koji povrijedili Eru i isijavali zlo.
Spisateljica vješto koketira s mističnom, mračnom i nadrealnom tematikom, isprepliče radnju kroz sadašnjost i prošlost. Čitatelja uvodi u mračni, zarobljen i teški svijet ljudi koji su oboljeli od ove teške mentalne bolesti.
Autor fotografije: Danijela Sabo
Štorka je psihološki triler. Nije za one slabih živaca i želuca. Mene je oduševila. Bravo!
Odlomak koji mi se jako svidio:
Jesi li ikada vidio smrt noćnog leptira oče? Koprca se. Njegova krila trepere poput plamena koji se gasi. Njegovo se tijelo odbija od tla i pokušava uzdići do utješne svjetlosti. Naposljetku se umiruje, u potpunosti umiruje, a jedino što ostaje jest trzaj njegovih predivnih krila. Trzaju toliko brzo da čovjekovo oko jedva primjećuje kretnju. Naposljetku se smiri i postaje prah. Daleko od svjetla, daleko od topline. Isto je sa ljudskim očima. Jesi li to primjetio? Jednako je. Prije nego što posljednji puta izdahnu one trepere poput krila noćnog leptira. Traže svjetlost i toplinu. Ali sva ona žita, prašine stakla i zlata ostaju fragment tašte želje. Tada očima ništa ne blješti jače od topline svjetla koje po posljednji puta upijaju prije nego li se pretvore u ništavilo. Bez misli, bez sjećanja, bez sreće i tuge. Oni umiru s nama.
Osvrt napisala: Danijela Sabo, čitateljica