Roman za mlade "Jegulja" - Vlatka Planina - osvrt
Glatko kao jegulja klizi pripovjedačka nit novog hit romana "Jegulja". Autorica Vlatka Planina nam donosi fantasy priču koje se ne bi postidio niti jedan renomirani svijetski autor fantasy romana. Tako svjetski, a opet domaće. To nam daje vjeru u domaću književnost i mlade autore, što svakako Vlatka Planina jeste.
Apsolutno mi je bilo zadovoljstvo pročitati ovu knjigu i smatram je jednom od boljih romana koje sam pročitala u poslednje vrijeme. Živopisnim opisom u toku čitanja uvučena sam u radnju. Pisana riječ klizi glatko i teško je ostati ravnodušan na stil pisanja, koji je pitak kao hladna limunada u vruće ljetnje dane. Same slike se gotovo filmski projektuju dajući vam osjećaj da gledate film a ne čitate knjigu. Sama prednost je što su glavni likovi romana krojeni po vašim afinitetima.
Kada odrastemo zadržimo u sebi djete. Djete željno bajki, koje uživa u čaroliji, događajima sa neočekivanim ishodom, borbi dobra i zla i naravno happy endu. E upravo je "Jegulja" roman koji će zadovoljiti takvo djete.
Trunčica napitka, malo čarolije i uvijek iz zgloba su dobitna kombinacija kojom junakinja romana Kira kreće u potragu za svojim Gavranom. U svijetu čarolije granice prostora i vremena su relativne, pa Kira lako može iz prošlosti da zaluta u budućnost. E upravo tu počinje zaplet ove bajke.
Pitate se možda zašto čitati bajku, pa odavno smo odrasli, više ne gledamo na svijet kroz ružičaste naočale.
Bajke su najdragocjeniji podsjetnik na djetinjstvo, kada su predstavljale poligon za višesatno maštanje i kartu za Nedođiju, svijet bez pravila i roditeljskog nadzora. Ko kaže da bajke imaju rok trajanja, i da se ne mogu čitati kada zakoračimo u svijet odraslih. Čini mi se da se bajke mnogo bolje shvataju kada ih čitamo kada odrastemo. Zašto onda odustajati od čitanja istih. Odgovora na ovo pitanje ne bi smjelo biti.
Možda se pitate zašto se roman zove Jegulja, to ćete morati saznati tako što ćete ga pročitati. Moje iskrene preporuke da to učinite što prije!
Izdvojila sam jedan dio koji se meni jako svidio, to je samo djelić koji će zagolicati maštu djetetu u vama.
S druge strane šume, pričalo se, prebiva novi svijet. Veoma neobičan i neugledan svijet u kojem ljudi samo hodaju, sve rade sami, razgovaraju tek jedni s drugima, i nema u njih nemogućih želja, ni mantri, ni čarolija, ni vilinskog praha, ni zmajeva malih poput hrušteva da noću u pećima održavaju vatru.
Mora da je hladno i samotno tim ljudima, i da ih zebe oko srca. Ako ga uopće imaju.
Tog dana Alice se vraćala s polja, mokra, umorna i zadihana, s vrećom krumpira na leđima. Bio je tek travanj a trava je već žutjela, kakvo li će tek biti ljeto! Kad je bila nadomak kuće odluči časak se odmoriti pokraj potoka, onoga kraj ruba šume. Spustila je vreću na zemlju, skinula sandale i ugazila u ledenu vodu. I tad ga je ugledala... Izgubljen i potpuno izvan sebe, prestrašeni dječak od svojih petnaestak godina tumarao je uz sam rub šume. Odjeća mu je bila razderana a s lijevog mu bedra curila krv. Alice potrči prema njemu. Tanka oštra trava rezala joj je stopala.
''Hej, ti! Stani!''
Dječak se okrene i ukoči se. Odavno je bio shvatio da je zalutao na čudno i strašno mjesto i sada nije znao hoće li mu ova djevojčica pomoći ili će mu pokušati nauditi. I je li to uopće djevojčica? Nije više vjerovao svojim očima.
''Bok, ja sam Alice'', dotrčala je do njega. ''Kako se ti zoveš, i otkud si došao, i što ti se dogodilo, i otkud ti ova krv, i jesu li te divlje zvijeri ozlijedile i zar nisi znao da ne smiješ ulaziti u šumu?''
I stavi Alice lijevu ruku na posjeklinu na dječakovoj nozi a desnom pucne prstima nekoliko puta i napravi pokret zglobom, kao da dlanom crta znakove u zraku, i posjeklina prestane krvariti.
''Evo, sad će ti biti bolje. Boljet će još dan dva, ali neće ti ostati ožiljak.
''Dječak je sve to gledao ne rekavši ni riječ.
''Ja sam Alice'', ponovi djevojčica i sjedne na travu.
''Ja sam Petar'', napokon progovori dječak i klone pokraj nje. Nije bio svjestan koliko je zapravo umoran.
''Zašto si tako blizu šume? Zar ne znaš da je šuma strogo zabranjena?''
''Ali ja sam došao iz šume! Zapravo, kroz šumu. Moje selo je s druge strane.
''Sad se Alice izbezumila.
''Kroz šumu!? Kako to misliš kroz šumu? Ta nitko nikada nije prošao kroz šumu! Mnogi su pokušavali, ali nitko se nikada nije vratio.''
''Onda sam ja očito prvi. S naše strane šuma ne izgleda strašno, mogao sam se čak i igrati među prvim redovima stabla. I lovci ponekad prolaze uz sam njezin rub na putu do lovačke kolibe. No ovaj put sam ušao preduboko, a kad sam shvatio da ne znam gdje sam niti kako ću se vratiti, odlučio sam pokušati doći na drugu stranu. Slijedio sam puteljak...''
''Puteljak? Zar postoji puteljak?'' začudila se Alice. ''Ovdje se govori da je šuma neprohodna.''
''Oh, prohodna je šuma, nije čak ni toliko gusta kao što se čini, ali ono što živi u toj šumi...''
''Je li te to ogreblo po nozi?''
''Da, ali ne znam što je to bilo, neka zvijer, golema, crna, s crvenim očima i krvavim očnjacima velikim poput ljudske ruke...''
''Vuk! Pobjegao si vuku, Petre, znaš li ti kako je to nevjerojatno, koliko si sreće imao! Ne mogu vjerovati da si ostao živ.''
Osvrt napisala: Dragana Latinović, spisateljica, BiH