Upoznajmo spisateljicu Nataliju Miletić

2019-04-14

...Kako joj i ime kaže, Nisam je zbirka koja se pozicionira uvek u suprotstavljanju, uvek u sukobu...

Natalija Miletić, prkosno tiha 

Prva knjiga Natalije Miletić, autorice već istaknute osvojenim nagradama nakratkopričaškimnatječajima Lapis histriae i Ulaznica, zbirka od 17 priča lijepo je uokvirena drugom pričom zbirke, naslovnom "Nisam" i predzadnjom "Jesam". Kao prolog i, uvjetno rečenoepilog, zbirke funkcioniraju priče "Ulica dosadnih žena" i "Nebo", priče koje govore o osamljenosti, o ženama bez muškaraca. Priče se uglavnom zbivaju u tranzicijom devastiranom okruženju, oslonjenom na bolja sjećanja i groblje tvornica, provincijski izmaknutom, s tim što je pridjev provincijski stanje i posljedica duha društva, a ne geografska odrednica. No, ništa nikada neće uništiti čulnost i senzualnost, što je još jedna od čestih karakteristika i pokretač junakinja ovih priča. - Kruno Lokotar


Biografija Natalija Miletić rođena je18. listopada 1977. godine u Sisku, gdje danas živi i radi. 

Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu: 2002. komparativnu književnost i filozofiju, 2004. dodatni studij teatrologije, 2006. studij bibliotekarstva. 

Pohađala je radionice kreativnog pisanja Zorana Ferića, Marinka Koščeca, Miroslava Mićanovića i Andreja Blatnika te zadnjih godinu dana u klubu mladih SKWHAT Sisak volonterski provodi programe takve vrste. 

Nagrađena je prvim nagradama natječaja Kratka priča je ženskog roda 2012 te Lapis Histria 2013. 2014. godine pričom Prestali su puštati plin ušla je u finale natječaja Vranac. Priče su joj objavljene na portalu Afirmator te u časopisima Slijepi putnik i Urbani vračevi. Priča Bolji otrov, u talijanskom prijevodu, objavljena je u časopisu La battana.

Kako joj i ime kaže, Nisam je zbirka koja se pozicionira uvek u suprotstavljanju, uvek u sukobu. Ona je, ako mi dozvolite oksimoron, prkosno tiha. Njeno oponiranje establišmentu, većini, uvreženom mišljenju, doksi ne dolazi samo kao afirmacija najčešće zapostavljenog, manjinskog, drugog i drugačijeg stava koji ima jasne ideološko-političko-feminističke implikacije, već i kao vrsta est-etičkog iskaza, potrebe da se smislom književnosti progovori o besmislu društva i položaju svesne jedinke u njemu. Njene junakinje nisu snažne i dominantne žene, nisu Jovanke Orleanke, naprotiv. One su one koje iznose i nose ovaj svet, one su so zemlje, njen ukus i miris. - Vladimir Arsenić