KOLUMNE

Kolumna: Dragana Latinović - Društvene mreže vs. realnost

Rađanje, život i smrt je postalo obrnuto proporcionalno broju sviđanja, komentara i šerova.  

Kažu da smo zavisni od društvenih mreža, ali mi zapravo živimo kroz njih. Zašto je to tako, teško je reći. Postoji jedno pitanje o tome, ako jedno stablo padne u šumi, a nema nikoga da čuje padanje, je li padanje proizvelo zvuk. Pitanje 21. vijeka bi bilo da li se nešto desilo ako nije popraćeno objavama na društvenim mrežama.
Društvene mreže vs. realnost 1:0. 

Postoje dvije grupe korisnika društvenih mreža: jedna koja teži da bude društveno prihvaćena i druga koja se gnuša prihvaćanja na takav način.
Oduvijek smo težili za društvenim prihvaćenjem, a društvene mreže su nam to samo olakšale, samo na post daleko od istog.
Više ne moramo da prijateljima pokazujemo albume fotografija sa ljetovanja po Jadranskoj obali ili zimovanja na Jahorini. Dovoljno je da te iste fotografije objavimo uz propratne tarabe #jadran #jahorina, i počinje brojanje lajkova i komentara. 

Nasuprot onih koji na ovaj način žele da budu društveno prihvaćeni, su oni drugi kojima nije stalo do prihvaćanja na taj način, ali i te kako svjesni postojanja prve grupe ljudi i postova koje oni objavljuju.
Koja ste vi grupa? 

Autor teksta: Dragana Latinović 

Pisci i Književnost - Writers and Literature

KOLIKO PODRŽAVAMO DOMAĆE AUTORE ? 

Pitanje koje se nameće ovih dana je da li dajemo dovoljno prostora piscima našeg govornog područija? Nažalost odgovor je ne. Kristalno jasno, hirurškim rezom hiperprodukcija stranih autora domaće autore stavlja na marginu književne scene. Zašto smo došli u tu situaciju kada je recimo na našem jeziku pisao jedan Krleža, jedan Andrić jedan Selimović i mnogi drugi. Iako u prošlom vijeku (stoljeću) njihova djela se čitaju i sada. Pravo je pitanje kakvu ostavštinu mi ostavljamo idućim naraštajima. Nije riječ o nedostatku mladih pisaca, zapravo ih je više nego ikad, ali su oni bez prave podrške izdavača. Nekolicina koji i uspiju da izdaju knjige ne nalaze podršku čitalačkih krugova. Blogerska kultura čitanje je digla na viši nivo, preporuke šta čitati nikad nisu bile dostupnije. I zašto su onda domaći autori prisutni samo marginalno ? 

Kristalno jasno, hirurškim rezom hiperprodukcija stranih autora domaće autore stavlja na marginu književne scene. 

Autor: Dragana Latinović 

Popis da ili ne? 

Vidim da ovih dana svi prave popis za sajam knjiga. Ja jednostavno popis knjiga koje moram kupiti, nikad nisam ni pravila. Kad kupujem knjige volim da me vodi osjećaj da kada uzmem knjigu u ruke pomislim da to je TA. 

 Preporuke su mi uvijek stvarale problem jer je čitanje najindividualnija stvar na svijetu, niko knjigu ne doživi na isti način.
Nekome su na primjer Orkanski visovi neprevaziđen klasik, knjiga svih vremena, bezvremenska ljubav. Dok drugi smatraju da je knjiga ispod prosijeka i ne sviđa im se ideja na koji način završava. Moderno doba je donijelo internet u naše domove, facebook nas je spojio, a književne stranice drže nas KNJIGOLJUPCE na okupu.  

 I u tom grmu leži zec, sa svih strana nas obasipaju osvrtima, recenzijama i preporukama. Kupujemo ono što je moderno, knjigu čija nam se boja korica slaže sa gardarobom. I kad knjigu pročitamo shvatimo da smo izgubili i vrijeme i novac, jer knjiga nije naša "šolja čaja". Zato pažlivo birajte šta ćete kupovati, i ponekad pustite da vas vodi osjećaj, a ne popis.

Autor teksta:Dragana Latinović 


Kolumna: Mirta Kustec - Game over

"Zamisli. Danas. Sutra. Bilo kad. Jave ti. Da više ne postojim. Da li bi ti bilo žao?" 

Sretnemo se slučajno, negdje, sami. Ponovno ti pokušavaš izvesti prvi potez, ali nikako da pogodiš odigrati pravi potez. Kao da si zaslijepljen nečime, nekom maglom, nešto te očigledno blokira i ne znaš odigrati pravi potez. Mili moj, sve moguće tvoje poteze sam ja već predvidjela, ali onaj pravi, on nije među njima. Stoga ti kažem ne. Odgurnem te. Ja sam ovu igru završila, ostala sam bez snage, ostala sam bez srca. Mislila sam ozbiljno kada sam ti napisala da ovo ne funkcionira i da ovo treba završiti. Jer čemu forsirati nešto što te uporno vrti u krug umjesto da ti pokaže put ka cilju. Nema smisla. Ja želim vezu, ti za to nisi spreman, ja želim tebe, ti želiš ono što ti ja dopuštam da vidiš. Round and around we go... Promjenio si se. Nisi više ona osoba koja si bio. Ne znam ili samo ne shvaćam što te to promjenilo, ali ti nisi isti. Nisi više osoba u koju sam se zaljubila. Nisi više osoba koja zna i želi slušati, rijetko si tu za mene, ne družiš se više sa mnom bez nekih skrivenih namjera. Jedva da si još i poznanik, a ne najbolji prijatelj za kakvog sam te smatrala. Što ti se dogodilo? Što te promjenilo? Zašto si od dečka koji gotovo da se boji napraviti prvi korak, došao do osobe koja je primitivno vođena strašću i samo strašću?  

Ne znam što je u pitanju i što predstavlja ta magla od koje ne vidiš i ne znaš povući pravi potez, ali znam jedno. Ova igra je za mene gotova. Ako ne mogu biti igrač u ovoj igri, do vraga ne želim biti ni igračka! Ja napuštam igru, jer ako igra nema pravila jedino što možeš kršiti je srce, a to ne želim. Ja sam u ovoj igri srce odlučila sačuvati. Iako je izbrazdano ožiljcima i ranjeno, ipak je moje, možda ga uspijem zaliječiti. Makar ispala kukavica, ja ću igru napustiti. Ti me ne smatraš dovoljno ozbiljnom, ti ne poštuješ mene i meni važne stvari, ti... Ti više ne razumiješ. A ja? Ja više ne želim igrati ovu tvoju igru, jer, ako ćemo iskreno, igram je bolje od tebe. Tebi je ponos važniji od nekih stvari i bojim se da će te to jednoga dana skupo koštati. Ako se ovime završi naše prijateljstvo, da, boljet će me i vjerojatno ćeš mi nedostajati, ali takav je život. Kako ono kažu, ako je suđeno dogodit će se, ako ne sada, možda jednog dana. Na tebi je red. Odigraj svoj zadnji potez, jer ja ovu igru napuštam. 

05.01.2016. (3:14)                 Tekst napisala: Mirta Kustec, spisateljica      

Kolumna: Mirta Kustec - Previše i prekasno

Osjetiš li ti nekada tu bol? Osjetiš li kako te oči peku od još neprolivenih suza koje toliko snažno pokušavaš zadržati u sebi, a one se jednako snažno nastoje razliti po tvojim obrazima? Osjetiš li koliko je blizu ta granica? Granica gdje popucaju svi zidove i sve sigurne zone koje si sagradila. Tamo gdje krenu lavine osjećaja i slapovi suza iz tako malenog, a već toliko osakaćenog srca. Osjetiš li nekada tu bol?

Dovedeš li se ikada u to stanje u kojem želiš samo nekome otvoriti dušu, izjadati se, isplakati se? U stanje u kojem samo želiš sve to izbaciti iz sebe i postati neka drug, neka bolja osoba? Poželiš li ikada postati netko drugi, netko koga život više mazi, a manje uništava?  

Kaješ li se ikada? Iz bilo kojeg razloga, zbog bilo koje osobe ili odluke? Kaješ li se ikada zbog odluka koje je tvoje srce donijelo, a ti ih naivno slijedila? Peče li te savjest zbog stvari koje jesi ili pak nisi napravila? 

Shvaćaš li koliko je teško živjeti na taj način? Kada je sve protiv tebe, kada se ne možeš pomiriti s nekim stvarima, kada neke stvari ne možeš prihvatiti? Kada u srcu čuvaš prazne ljušture starih ljubavi? Kada te sve muči a nemaš se kome povjeriti, nemaš se s kime ispričati, nemaš koga zagrliti? 

Odavno smo se svi udaljili jedni od drugih. Nedostaje nam one prave, iskrene komunikacije, nedostaje nam zagrljaja, nedostaje nam razumijevanja, nedostaje nam duše. Svi su zauzeti, svi nekamo žure, svi su više vezani za mobilne telefone nego za prijatelje.

Sjebano je. Sjebano je živjeti sa ogromnim stresom koji ti svakodnevno krade komadić duše, sa šačicom ljudi koji su prezauzeti svojim životom i problemima da zaborave na tebe i tvoje postojanje. Sjebano je kada se nemaš kome povjeriti, kada nemaš s kime razgovarati, kada nemaš koga zagrliti, kada nemaš s kime smijati se, a kamoli plakati. Sjebano je kad baš sve moraš sam, a ne znaš. Ne znaš kako, ili si nesiguran u sebe, ili se bojiš, ili... Uvijek je nešto, baš zato jer sve moraš sam, jer nema nikoga da te uvjeri u suprotno, da te podupire, da te potakne ili pak pohvali. 

Nema nikoga, samo ja i sivilo oko mene. Sve više stvari o kojima treba misliti i brinuti se, a ja? Ja ne znam ni tko sam više ja. Ne znam tko sam, ne znam što me točno zanima, ne znam točno što volim i što ne volim, ne znam što želim - osim malo idealnijih uvjeta života. Kome li sam se zamjerila kada me toliko stvari odjednom muči? 

Možda jednog dana shvatim tko sam i što sam, ali što ako baš toga dana bude - prekasno?

28.7.2016.                            Tekst napisala: Mirta Kustec, spisateljica 


Kolumna: Mirta Kustec - Što je ljubav?

Što je to ljubav? Postavljam pitanje svima, želim saznati. Pitam filozofe, pisce, književnike, pa čak i znanstvenike. Nitko mi ne zna odgovoriti. Tako mala riječ, a može značiti puno toga. Što znači ta mala riječ? Što sve pripada u značenje te riječi? 

Znači li ljubav sreću, ispunjenost, držanje za ruke, poljupce u mraku, beskrajne šetnje na mjesečini, iskrenost, provođenje vremena zajedno, zafrkanciju, zezanje, šale, leptiriće u stomaku, idealiziranje...? 

Znači li ljubav da se netko brine o vama, kada ste bolesni i ne obazire se na činjenicu kako bi se mogao zaraziti, kada ste tužni i nađe način kako izmamiti osmjeh na vaše lice, kada vas netko pita kakav vam je bio dan jer ih uistinu zanima? 

Znači li ljubav imati vječnog pravog prijatelja pored sebe, rame uz rame, leđa o leđa, prijatelja s kojim možete pričati o svemu, odnos u kojem nema tajni i atmosfera je opuštena, prijatelja koji će uvijek biti uz vas ako uvidi da je to potrebno i najčešće nesvjesno ne dopušta da prijeđete ivicu ludila? 

Znači li ljubav tisuće neprospavanih noći, gomilu tuge, oceane suza, kratere umjesto ožiljaka na srcu, bol, onaj odvratan osjećaj praznine unutar nas samih, unutar duše? 

Znači li ljubav da nam nedostaje netko, netko koga više nema, netko koga smo izgubili svađom ili nesporazumom, netko koga smo davno otjerali iz života nadajući se da ćemo tako postići nešto bolje, netko tko se bojao pružiti priliku nečemu i nekome novome, netko tko je pobjegao od nas bojeći se mogućih posljedica, netko tko nije bio spreman iako smo mi bili spremni? 

Znači li ljubav sve to ili su to sve posljedice ljubavi? Je li ljubav kombinacija svega toga ali u nekoj umjerenoj količini? Znate onu uzrečicu da nam Bog ne šalje više nego što možemo podnijeti? Ima neke istine u tome. 

Jesu li uistinu sve prave ljubavi tužne? 

Tko mi može sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje? Može li mi itko odgovoriti na sva dosad postavljena pitanja? Sumnjam. 

Vjerujem da je ljubav ono što podrazumijeva slučajan prvi poljubac, otkačenost, skupljanje hrabrosti za drugi poljubac, međusobnu podršku, zadirkivanje. Vjerujem da se snaga ljubavi mjeri snagom zagrljaja. 

Ljubav je ono što osjećate prema nekome dok šetate na mjesečini, dok mrak sakriva mnoge poljupce i zagrljaje, a klupe u parkovima pričaju najposebnije priče. Ljubav osjetite kada shvatite da se želite ujutro probuditi pored voljene osobe, kada biste život dali za nekoga i ne bi morali dva puta promisliti o tome. 

Kako izračunati koliko vam je stalo do nekoga? Jednostavno, samo zamislite da te osobe nema i više se nikada ne vraća. Količina osjećaja koja vas pritisne nakon takvog razmišljanja jednaka je količini ljubavi koju osjećate prema nekomu ili koju ste spremni toj osobi pružiti. 

Ljubav je nešto uistinu teško objašnjivo, ali vjerujem da će vam sve biti jasno kad jednoga dana osjetite tu magiju. Tada ćete shvatiti koliko je teško objasniti ljubav a istovremeno ćete shvatiti kakav je to osjećaj. 

(10.6.2015.)                     Tekst napisala: Mirta Kustec, spisateljica