Uhvaćen svetlom ulične lampe,
sretoh senku samotnog stvora,
pripalih cigaru i tiho rekoh:
"Hajmo polako, skoro će zora."
I ona krenu korakom mojim,
prati me usud, ko verno pseto,
prepuna sumnje u jutra nova,
da l' će joj lice tražiti neko.
Te nesta tako sa prvim svetlom,
sakri se iza moga mraka...

Čarobna je noć,
Na nebu zvezde svetlucaju.
Grliš me, ljubim te,
Skrivam se u tvom zagrljaju.
Bilo je magično,
Kao u nekom snu.
Zora je, budim se,
Ti više nisi tu.
Miris tvoj je ostao,
Po sobi širi se,
Negde u daljini
Vidim te, polako gubiš se.
Staze su obelele...

Nekad sam znala,
sve tajne puteljke
na tvom tijelu.
Sve zavijutke staza,
koje su vodile
najslađim šumskim jagodama
i bojala lice zrelim kupinama.

Znam da ću umrijeti u noći
I da će mi Mjesec prostrti svoj put za gore.
I znam da ću biti njegova nevjesta
Najveća nebeska zvijezda.
A ljudi će lajati na njega
I reći
Ah, bila je nekako čudna
Ni crna ni bijela pomalo luda
A opet nekako svoja.
A ja ću se nasmijati samo....

Pupim od želje
skrivena pogleda
pod travnati pokrivač.
Miris zemlje
i ranog proljeća
puni mi pluća
u uzastopnom,
opetovanom,
neprekinutom stapanju
s vječnošću.
Požuda je prokletstvo
il' dar od boga
u danu što se rađa
umirući?
Spremna prigrliti
sve tvoje
rastem do neba

Još stoji stol za dvoje
Pod orahom starim,
Gdje je mladost nekoć sjala,
Gdje je ljubav ljubovala.
Sada samo nijemi govor tišine,
I ruža stara već ocvala.
Pokucala nam starost na vrata,
Sve sporije srce kuca,
A sve brži otkucaji sata.
Napustila snaga tijelo,
Još samo sjenke u sjećanju plešu,...

Kada dan umorne kapke spusti
I tišina me obgrli nijema
A srce svoju priču izusti
Dok se luna na put sprema
Tada poslušaj ispovijest moju
Jer dušu predajem stihovima tvojim
Priču ću ti ispričati svoju
Samo istinu, jer nje se ne bojim
Jedino tebi svoje boli dajem
Jedino tebi srce otvaram...

Tamo negdje daleko.
Ispod istog neba si i ti.
Gledamo iste zvjezde i isto sunce nas grije.
Tako daleko si.
A ja iz dana u dan borim se
sa svojim demonima i anđelima
Želim da te zaboravim.
I trudim se, stiščem zube,lomim prste
vrištim bezglasno i umirem.
Duša mi se kida u sive bezlične trake....

Ti si slijepi putnik
u predvorju moje duše
i kad moji snovi se ruše
i kad izlaza nema,
ja posegnem i živim
od uspomena.
Njih sam pohranila
u lijesu čežnje
onoga dana
kad su olujni vjetrovi
uvelo lišće nosili bez plana.
A list, na kojem je pisalo
tvoje ime,...

I sve dok Sunce grije
Dok je sve pokriveno jutrom
Prozore duše otvaramo,
Oblake tmurne nadom razgrćemo,
Da nebo i Sunce vidimo
I mirom srce ispunimo.
Sve dok veliko Sunce sviće
Za jedan mali cvijet,
I toplo Sunce grije
Ovaj veliki svijet.
Još nam se Sunce smije
I odnosi hladne kiše,...

obrisat ću prašinu s tvoga života
podsjetit ću mnoštvo ljudi na ljepotu
tvoga postojanja
dok si živjela svojim čarobnim pričama
sjećanje si na davno zaboravljene ljubavi
koje se pamte
u onom zadnjem poderanom džepu svojih hlača
nosila si sve svoje porazne priče
sva svoja nadanja i strahove
a s njima su ti snovi bili...

Kad podijeli se špil
Padne zadnja
Karta na stol
Oslikavajući
Gole sjene
Naših duša
Znat ćeš
Tko nikad
Nisi bio
Za kim
Žudjela sam ja.
Zbilja će
Oskvrnutu iluziju
Grohotom ismijati
Plješćući za stolom
Profućkanim nama.
Tad ti
Podigni čašu
Iako

Moli se da nikada
Ne budeš sam
I da ruka tvoja
Koju mi daš
Ne bude u ruci
Koju ne znaš
Nedostaješ
Pojavi se na vratima
I donesi mi svetlost
Lica tvog i očiju
Koje me vode u raj
Prekrasne duše tvoje
Sve što čekam
Je tvoj glas...

Vidjeh te opet, makar na kratko,
očaravaš izgledom,
podsjećaš kako je slatko
drhtati zarobljen tvojim dodirom.
Otmjene, tople obline,
na mekoj koži odsjaj crvene svile,
skupi miris ženske divljine,
lepršavi šapati prave idile.
Ostala si savršena dama,
samo naizgled hladna,
dovoljno jaka da ostaneš sama,
a ipak svjesna cijene sudnjega dana. ...

Oca moga nema više,
moje drago džangrizalo staro,
otišao je stazom preko brda,
tamo gdje je spokoj, tišina i tuga.
Možda je i još nešto u snovima htio,
al' život mu je već desetljeće mrtav bio.
Ubile ga godine, samoća i tuga,
prazna štala bez mukanja,
prazan dvor bez kokodakanja,
njive neorane, šljive neobrane....

Drhtim pogledom
zagnjurena u oblake
i tražim te.
Dodiri sna
rasprostiru me
u dalekim zvijezdama.
Pjeskoviti otkosi vjetra
škripe ispod lišća
lanenih sjena.
Cvile izgubljeni psi
po rubovima
polegle noći.
Pletem riječima
košulju od sjećanja
da zajedno se
sljubimo
u njenoj tišini.
O kada bi mogao...

Sam negda
još vu cirkvu zajdem
da breme me pritisne,
ili pak za retke svetke
to napravim.
I već zdavna ne znam
verujem li vu Njeg
i a sem igda veroval.
Se mi se pomotalo.
Huje mi se vu duši nakotilo,
sam škripljem zubmi
i stiskam šake.
I ve me je sveta voda...

Biće i kiše
i duge
i leta
i tuge
i tamo neke oluje.
Biće radosti
i plača od smeha,
biće muzike
i igre
i besa.
Biće nemoći
samopouzdanja
i ponekog putovanja,
pa i festivala.
Biće oblaka i balona,
šarenih bombona.
Pozdrava i poziva,

Danas gradom hodam kao sjena.
Niti me ima, niti me nema.
Kreću se tek stope umorne žene
koja silno želi da joj se krv ponovno slije
u vene.
Danas gledam kroz ljude,
ne u oči.
Ljudski me pogled
zabrinjava, koči.
Danas ne govorim puno,
tuga tako lako zapečati riječi.