Kratka priča Ovisi o punjenju - Jelena Zlatar Gamberožić

Ovisi o punjenju

• Ne znam kako krenuti s tom pričom- kaže Boris- jer ni sam ne znam što se zapravo dogodilo. Rekla je da odlazi i da joj ništa neće promijeniti mišljenje.

Boris je miran dok ispija treću šalicu kave. Djeluje više nervozno nego nesretno, misli Marko. Ja bih sigurno bio nesretan. Ali, nikada me nitko nije ostavio tako naglo. Neočekivano. Imao sam sreće. Ako je to sreća.

• Dobro je da nemamo djecu - nastavlja Boris, tresući pepeo iznad pepeljare. - Priče koje čujem su stravične. Stravične. - okreće se oko sebe kao da bi se netko s takvom pričom upravo mogao pojaviti iza njih i početi im je prepričavati.

Marko suosjećajno kima glavom.

• Da, mi smo sad u tim godinama. - kaže.

Čim to izgovori, zazvuči mu glupo. Prazno. U kakvim godinama? Čudno, misli Marko. Ovo se događa, Borisa je ostavila žena nakon 10 godina braka, to je stvarno, opipljivo, sluzavo, gnjecavo, bolno i neugodno. A opet, nema okusa i mirisa. Nešto sam propustio. Samo, što?

• Nisam ni znao da je toliko nezadovoljna. Mislim, stvari nisu bile sjajne, ali kada jesu?

Boris pogleda prema cesti. Automobili voze vrlo blizu kafića.

• Jednostavno, nisam to očekivao. - završi, zvučeći kao da se ispričava.

• O, pa tko bi to očekivao? - pita Marko, gledajući u svoju šalicu kave.

• Možda ti? S Aleks? - odgovori Boris protupitanjem.

Marko osjeti lagani ubod negdje u predjelu ošita. Da, on je to možda očekivao. Točnije, znao je da će biti ostavljen. Osjećao je to u pauzama koje su se oko njega i Aleks širile kao krugovi na vodi, u kojima ona kao da je promatrala što će se dogoditi, dugo zbrajala i oduzimala sve između njih i prstima mrvila tišinu.

Aleks ga je privukla od prvog susreta. Nešto u njoj, istovremeno prkosno i strogo, plave oči koje su njega i sve ostale skenirale, naizmjence dobronamjerno i zloćudno, nisu bile nešto što je uspijevao otresti. Silno je želio biti onaj kojega će gledati umilno, jedino njega, i namjeravao je učiniti sve što treba da do toga dođe. Sve drugo u vezi nje je izbrisao, zaboravio, stavio sa strane i obećao samome sebi da će se time baviti kasnije. Da, bilo je crvenih zastava, uvijek ima, možda je i sama Aleks bila jedna velika crvena zastava, ali to ju je samo činilo privlačnijom. Nitko ga nikada nije toliko privukao iako se nalazio u različitim vezama. Nitko nikada nije pokazao prstom prema prostoru koji je trebao biti samo njihov toliko zavodljivo i jednostavno, a zatim taj prostor ispunio neizvjesnošću i dvosmislenošću koje su Marka naizmjenično dovodile do ruba suza i krajnjeg bijesa.

Bilo mu je previše potrebno njezino odobravanje. Da, već ga je u početku Boris upozoravao. Ne samo Boris. Ali njihovih se upozorenja nije sjećao. Spominjali su srljanje, pretjeranu strast, iracionalnost. Odmahivao je rukom. Barem je on racionalan, rekao im je. I to je bila karta na koju je mogao igrati; on, skromni i samozatajni lektor i prevoditelj, okružen knjigama i tišinom. I zatim ih je gledao netremice. Odmahivali su glavom, slijegali ramenima. Pustili ga.

No, htio je biti iskren prema sebi. Znao je da nije bio racionalan. Trebao je bilo kakav zvuk od nje, njezin glas, reakciju i dodir. Dobivao je to kroz vrijeme, u nekim razdobljima barem i u nekim količinama.

Ali, kako je vrijeme odmicala, sve više je dobivao samo neizvjesnu šutnju koja je uskoro postajala sve izvjesnija, iako je on na kraju silno želio zadržati čak i period neizvjesnosti. Zadržavao je trenutke u kojima je još postojala nada i nasotjao se usidriti u njima: možda je samo zaposlena, možda je malo depresivna, možda smišlja što bi mu rekla, možda ga nastoji s nečim iznenaditi, možda je umorna, možda čeka da se nešto dogodi, riješi. Sigurno ga i dalje voli.

• Ha? Jesi li znao da će otići?- ponovi Boris, mahnuvši mu rukom ispred lica.

Marko se nakašlje. To je bilo davno, želi mu reći. To je bilo jučer, želi mu reći. Kada je to zapravo bilo?

Posegne za cigaretom.

Izgarao je za Aleks. Govorio joj je stvari koje nikada nikome nije rekao. Koje nikada nije niti imao potrebu reći. Možda je to i bila definicija ljubavi, mozgao je u dugim tihim večerima kad je otišla, kad je sve propalo. Željeti se pred nekim otvoriti na načine na koje se nikada nikome nikada nisi otvorio. Na koje nisi niti mislio da se može otvoriti. Raspoloviti se pred tom osobom i pustiti je da gleda u tvoju nutrinu, u sve ono bolno, mekano, očajno.

I želio ju je impresionirati. Htio je da Aleks misli da on može sve, da je car svemira. Njezino divljenje bilo bi mu jedino potrebno gorivo do kraja života. Želio se spojiti s njom tako snažno da ih više ništa ne bi moglo razdvojiti, nikada. Jer, Aleks, ona je imala ono nešto što se nije dalo opisati riječima. Bila je zanimljiva na način koji nije uspio shvatiti, do kojeg sva njegova pronicljivost nije uspjela doprijeti.

• Eh, pa da, znao sam. - odgovori konačno. - Svakako sam naslućivao. - Poželi ga i utješiti. - Ali znaš, možda bi bilo bolje da nisam. Sve to pripremanje na neizbježnost, kao iščekivanje smrti nakon duge bolesti... to je...

• Ma znam. Ja nikoga ne bih mogao ostaviti. Prevelika muka. - prekine ga Boris.

Obojica se nasmiješe. Konobar priđe njihovom stolu i promijeni pepeljaru. Marko pogleda u svoju kavu, a zatim u Borisa, kao da se pita trebaju li još nešto naručiti, možda nešto žešće. Aleks je uvijek naručivala rakiju. Pila ju je nekako slavodobitno, kao da je upravo riješila važan zadatak ili pobijedila u bitnoj raspravi. Jednako tako ga je gledala nakon seksa. Nikada mu nije bilo sasvim jasno što ju je ispunjavalo tako snažnim ponosom, ili je to možda samo bila taština, ali uvijek se u takvim trenucima osjećao neugodno. Bilo je u tome nešto poražavajuće - ona je vidjela nešto što on nije i to nešto zabavljalo ju je i davalo joj određenu nadmoć. Nije shvaćao u čemu se ta nadmoć, ako je to uopće bila nadmoć, sastoji, pa ju je počeo nazivati srećom. Radošću. Ona je zapravo sretna što me vidi, što smo zajedno, mislio je.

Kasnije, počeo je shvaćati sadržaj te nadmoći.

Ona se sastojala od ravnodušnosti prema njemu: golema, nepregledne i guste. Da ju je mogao rastvoriti, činilo mu se da bi iz nje poput ljepljive mase počela kuljati njena nezaljubljenost, nezainteresiranost i hladnoća, unutar koje bi se povremeno, poput zvjezdica, pojavile natruhe nečega što je djelovalo kao nježnost prema njemu. Jer to je bilo njezino punjenje. No, kasnije je shvaćao da se možda ipak radilo o samilosti, crti koju je Aleks imala samo u tragovima, ali shvaćao je da mu je i to bilo dovoljno. Sve mu je bilo dovoljno, sve je mogao pojačati, napuhati i podebljati radi samozavaravanja.

A onda kada to više nije mogao, kada je otišla predaleko i kada je više nije mogao ničim dotaknuti, tada više nije razmišljao o njezinoj empatiji, milostinji i mrvicama. Razmišljao je samo o tome kako mu nedostaje i kako je nitko nikada neće zamijeniti jer kako bi to uopće bilo moguće? Načini na koje je ušao u Aleks, postepeno i polagano prodirao u zakutke njezinog svjesnog i nesvjesnog, u ono što je tako dugo skrivala, a baš njemu odlučila otkriti, u njezine ambivalentnosti, uzbuđenja, smiraje i nemire, uvjete pod kojima se u njoj nešto događalo i procese kojima se u njoj nešto rađalo, nisu bili nešto čime se ponovo želio baviti.

Ikada.

A zatim, tu su bili i snovi. Točnije, jedan san koji se neprekidno ponavljao, u raznim oblicima. Da su mu ušli u stan. Ne zna tko i ne zna kako, ali tu su, ta hrpa ili tek šačica ljudi, kako kad, koji namjeravaju ostati.

• Imao sam taj san... - počne oprezno. - Mjesecima prije nego je otišla.. o tim provalnicima koji su nekako ušli i žive kod mene i ne žele otići... i ne znam kako ih izbaciti, morao bih ih ubiti, a to ne činim... to se bojim učiniti.

Boris ga pogleda iznenađeno.

• Kao da se dogodio neki nasilni upad u mene, znaš...- pokuša mu objasniti.

• Misliš, takva je bila Aleks? Invanzivna?- pita Boris.

• E pa... - počne Marko.

Tako se činilo, ispočetka. Činilo se kao da ga navodi u klopku iz koje nema izlaza. Kao u dječjoj priči. Ivici i Marici. Slatkiši i kolači, obećanje slatkog, jestivog života, obećanje da je ona ta; jedina ta- dovoljno ozbiljna, pametna, mudra, lijepa. Jedino ona.

A onda kad je ušao u tu kuću koja je obećavala oble slatkiše, dočekala ga je jeziva praznina. Crna rupa koja se širila.

• Ne znam kako su svi oni ušli, kužiš, jer ja ih nisam pozvao, nikoga od njih. I u snu vičem, baš jako, derem se, znaš. Ali oni me samo lijeno gledaju, kao da sam potpuno nebitan, kao da taj prostor nije moj i kao da baš ništa ne mogu učiniti...

Boris ga i dalje gleda, čini mu se sa zanimanjem.

• Ja se ne sjećam svojih snova. Možda sada krenu. - kaže. - Možda sve to nesvjesno prokulja kao i tebi.

• Zapravo, razumiješ! - Marko je uzbuđeniji. Ogleda se oko sebe kao da nešto traži. - Možda je ona je tako iskorištavala mene, taj prostor u kojeg je ušla potpuno slobodno i uzela što joj je trebalo, a zatim me ostavila da...- tu stane.

Volio bi da sada može zapaliti cigaretu i misliti na nešto drugo. Ribe. Šumu. Lokve vode. Bilo što. Mislio je da je poglavlje s Aleks završena priča, ali ako nije, ako je stalno tu, u njemu, ako samo čeka da ga netko prozove, izvuče, spomene, kako onda može dalje? Hoće li to ikada prestati, osjećaj da ga je izjela, da se zasitila, da je otišla kada ga više nije trebala?

• Govorio si da je ona najbolje što ti se ikada dogodilo - Boris ga gleda pažljivo -Doduše, nikad ne znaš. Nije mi se nikada sviđala Aleks. Ali, bio si očaran. Obuzela te strast koju nisam nikada prije kod tebe primijetio. Pitao sam se što se događa. Gotovo da sam osjećao strah.

Boris se zagleda u cestu dok mu kutovi usana zaigraju. Marko okrene glavu u nelagodi. Ruga li mu se nakon toliko vremena? Vjerojatno. Boris i dalje misli da je bio iracionalan jer nije znao dozirati Aleks, nije znao s njom izaći na kraj, a još manje sa sobom takvim. Uvukla mu se u sav prostor, u organe: jetru, slezenu, sve je nastanila. A zatim je u njih stavila otrov. I sada se pokušava očistiti, dugo se i pomnog čistio, mislio je da je već uspio, ali...

Počne osjećati ljutnju. Borisa je ostavila žena, a on i Aleks su odjednom postali središte priče, čak i predmet kritike. Kao da Boris nikada nije napravio ništa krivo, ništa loše. Kao da je to što ga je žena upravo ostavila nekakav zbunjujuć, nesretan slučaj. Tako se oduvijek i držao, pogotovo u poslu. Kao onaj koji ne može pogriješiti, koji mora zasjesti na čelo firme, koji je sve zaslužio i svaki je korak unazad samo nesretna okolnost, smetnja koje se što prije treba riješiti. Uvijek s kravatom, uvijek u potpunoj kontroli.

• Strah? - procijedi i pogleda u svoje izgrižene nokte.

On nikad ne bi prihvatio Borisove pozicije u svim tim firmama, nije im ni znao broja. Držao se onog što mu je djed uvijek govorio: u kutu, nikome na putu, i nastojao je obavljati samo ono što zna, što tiše i sa što manje problema. Lektorirao je i prevodio, uvijek u istom kutu stana, okružen biljkama. Dio zarade je štedio. Nikakvi fondovi, rizici, burze, poput Borisa. A ipak, Boris je uvijek želio pričati s njim o osobnim problemima. Još u srednjoj školi, Boris je uvijek dolazio njemu kad je imao nekakav problem. Priljubio bi se uz njega kao stabljika i nastojao dobiti savjet. Samo što zapravo nije tražio savjet, shvati Marko. Tražio je slabost, mekano mjesto u Marku koje bi njega ponovo potvrdilo kao onog snažnog. Uspoređivao se jer je to bilo najsigurnije. Marko bi uvijek ispao onaj emotivni, onaj kojeg je lako poljuljati, učiniti emotivnim i labilnim. Boris bi razgovore brzo završavao i vratio se u svoju sigurnu zonu gdje je mogao nastaviti. Elegantno, mirno i bez osvrtanja na problem. Pa ipak, nikada nije mogao prestati promatrati Borisa niti njegove uspjehe. Poslove, žene, pa i brak koji mu je, činilo mu se, pao u krilo. Je li išta od toga zaslužio? Je li mu zbog ičega bilo drago? Je li ikada u ičemu pronašao neko uzbuđenje? Marko je pažljivo promatrao Borisa. Što je zapravo osjećao zbog ženinog odlaska? Što nije osjećao, a trebao je, prema svim propisima i pravilima? Je li ušao u taj brak iz neke računice koju je samo on znao i shvaćao ili je postojala mogućnost da mu je stalo, doista stalo, ili barem u nekom trenutku do njegove sada uskoro bivše žene?

Ne, on nikada nije osjetio strast, ništa čak niti blizu strasti, zaključio je Marko. To se dogodi kad se ljudi zaljube- zbiva se nešto opasno. Zbiva se nešto neobjašnjivo, čovjeka nešto obuzima, baš kao što je njega obuzelo s Aleks. Tu su mračne sile u pitanju, mislio je i to bez ironije. Ne kaže se uzalud da ljudi polude zbog ljubavi, da izgube razum. Marku se to dogodilo, on ima svoju priču i ne želi se osjećati toliko krivim što je doživio raspad vlastitog sistema. A to što se Borisu nikada ništa nije dogodilo, značilo je i da mu se možda nikada ništa i neće dogoditi, da je toliko nesposoban da mu se išta uzbudljivo i dogodi.

• Da... kao da odlaziš na neku stranu gdje te nije bilo moguće naći. Baš si bio lud za njom. Pokosilo te.

Boris i dalje gleda prema cesti.

Riječ 'pokosilo' Boris je izgovorio podrugljivo, učinilo mu se.

• I sad mi to govoriš?- pita Marko, pokušavajući uhvatiti njegov pogled.

• Pa da... sad pričamo o tome... i evo, i ja prolazim nešto slično, ali nisam tako shrvan kao što si ti bio.

Zato jer je to bila Aleks, a ne tvoj besmisleni, bezbojni brak! - poželi viknuti, ali ne želi se svađati, a i taj argument Borisu ne bi ništa značio. Boris je bio onaj racionalni, hladni i uvijek miran. Čak niti sada ne pogledava u mobitel, ne pita se treba li svoju ženu ipak nazvati, ne pada u vatru. Gleda na drugu stranu ulice, bezizražajno i pun neke neobične samokontrole o kojoj je Marko oduvijek mogao samo sanjati, paleći cigarete i pregledavajući mobitel svakih par minuta. Jer, možda. Jer, tko zna.

Je li Boris ikada uopće izgarao, pita se Marko. No, i to pitanje je nepotrebno postaviti.

• Bio si u banani. Stvarno te uništila. A čuj, znaš za ubuduće.

Boris to izgovara mirno i zatim popije gutljaj vode.

Marko se sjeti posljednjeg u nizu snova o provalnicima. On je sam u kući u kojoj je odrastao, i čuje zvuk, nešto kao grebanje po vratima. Dolazi do vrata i promatra kako se brava okreće i netko pokušava ući. Prihvati bravu, ali zna da je uzaludno, onaj koji je naumio, ući će. Zatim dobije ideju. Ode po svoj ključ i stavi ga u ključanicu. Možda ćeih ovo zaustaviti ili barem usporiti, pomišlja dok zove policiju. Policajac se javi i pita koliko ih je u kući. On kaže da je sam i govori adresu, gledajući u vrata. Policajac kaže da bi bilo bolje da izađe van, da u kući sada nije sigurno.

• Vani je još nesigurnije, vani su oni!- vikne u mobitel. - Dođite, samo već jednom dođite!

Ali zna da policija neće doći. Sve mora učiniti sam, a ne može. Ne zna kako spriječiti provalnike i ne zna kako se zaštititi. I nitko mu neće pomoći. Gleda u bravu koja se opet počinje pomicati. Budi se u znoju.

Otvori usta jer želi sve to ispričati Borisu.

Ali onda shvati da mu više neće ispričati ništa.

• Nisi mogao znati da će otići. Ne razmišljaš o tome dok se ne dogodi. - kaže jednako mirno kao Boris i pogleda na sat. - Nego znaš šta... bit će ti bolje čim prođe malo vremena.

Sada i on pogleda prema drugoj strani ceste. Ženska silueta. Hod kao Aleks.

Hoće li i Boris tako, vidjeti ono čega nema na raznim mjestima? Sumnja u to. Boris nije nervozan, a možda nije niti nesretan. Možda je sve što osjeća samo iznenađenost i povrijeđena taština. Možda je i Borisov sadržaj bio nadmoć.

Sve ovisi o tom punjenju, Marko to sada vrlo dobro zna. Ostalo su detalji.

• Ma zapravo, iskreno da ti kažem, dijelom sam i priželjkivao da se ovo dogodi. - kaže Boris kao da se nadovezuje na njegovo razmišljanje i uzima račun. - Nego, način na koji je to izvela, tako naglo i kao da nismo nikada prošli sve ono što smo prošli...

Punjenje je sve, misli Marko ne slušajući Borisa dalje i uzima jaknu. Poželi uzeti nož s obližnjeg stola i razrezati Borisa da dođe do njegovog sadržaja, da provjeri je li u pravu, je li njegova masa te lažnoružičaste boje, teksture svježe, guste bljuvotine i jamči li ta masa da će s Borisom sve biti u redu, da neće proći ni mjesec dana i on će već biti 'u sedlu', u pogonu, u prvom redu sa čašom šampanjca. I je li Boris ikada bio negdje drugdje, u nekom drugom redu, u nekom stanju koje nije bilo slabodobitnost?

Trebao bi ga razrezati. Trebao bi mu reći da nema pojma ni o čemu, da nikad nije niti imao. Samo, nije siguran. Možda se sada samo uzrujao i možda je Boris i dalje njegov najbolji prijatelj, koliko god to 'najbolji' sada gorko zvučalo u njegovim ustima.

No, možda postoji i način provjere, pomisli Marko. Približi se Borisu i pogleda ga u oči.

• Postoji objašnjenje zašto je otišla naglo, zašto je uopće otišla. Imala je nekog drugog.- kaže mu mirno.

Riječi mekano padnu između njih.

Boris gotovo isti tren odmahne rukom.

• Ona? Nemoguće... - kaže kroz smijeh.

Njegove crne oči zaigraju kao da je Marko rekao nešto vrlo zabavno. Zatim još jednom zavrti glavom, mahne prijatelju i otrči preko ceste, kao da je već negdje drugdje, kao da je sve o čemu su govorili već poništeno.

Marko duboko udahne i zrak mu napuni pluća skoro do vrha. Osjeti bol u predjelu između pluća i želuca, dobro poznatu bol neminovnosti i shvaćanja. Zašto je sve shvaćao tako usporeno, zašto nikada prije nije ovako razmišljao o Borisu, zašto su mu trebale godine za njega, za Aleks, za svaku stvar?

Okrene na drugu stranu, prema dijelu ulice gdje mu se učinilo da je ugledao Aleks. Praznina odjekne u njemu poput šamara.

Zatim uroni u tišinu.  

Autorica: Jelena Zlatar Gamberožić