OSVRT NA FESTIVAL EUROPSKE KRATKE PRIČE - Josipa Marenić
Festival europske kratke priče dolazi na početku Zagrebačkog ljeta i čeka ga se nestrpljivo kao šećer na kraju sezone književnih zbivanja. Roman Bodrožić, kreativni direktor projekta je otkrio da je Fekape nastao iz znatiželje i želje za povezivanjem pisaca, nakladnika i prevoditelja. Do ove godine festival je ugostio 150 pisaca iz 15 zemalja, izdao je 15 antologija kratkih priča, te je osim u Zagreba je imao 6 gradova dilljem Hrvatke kao gradove partnere. Po uzoru na Fekape književnica Olga Tokarczuk u Wroclawu je pokrenula sestrinski festival, Međunarodni festival priče. Ove godine Fekape je proslavio petnaesti rođendan. Započeo je 29.5. i završio 3.6.2016. Svake godine ima drugačiju temu, sada su to bile granice i njihovi prelasci u najširem mogućem smislu što je sadržajno samom festivalu omogućilo da sam prijeđe granice i nadmaši samog sebe.
Kako uopće pisati o Fekape-u, kada je toliko puno dojmova koji se nikako ne mogu sleći? Dovoljno je uzeti u ruke plan i program festivala i ne prestati se čuditi. Želim nabrojati samo neka od imena autora koji su bili prisutni: Rumena Bužarovska, Alfonso Cruz, Frode Grytten, Drago Jančar, Yuri Herrera, Kerry Hudson, Andrés Neuman, Bel Olid, Samanta Schweblin, Faruk Šehić, Cosmin Perţa, Lina Wolf...Nisam išla u Osijek koji je ove godine bio grad partner i u kojem je također bilo nezaboravno sudeći prema reakcijama pisaca i volontera, nego sam pratila zbivanja u Zagrebu.
Prije samog otvaranja festivala na Mažuranićevom trgu bila je manifestacija Čitanje knjige na otvorenom. Neslužbeno otvaranje je fešta dobrodošlice, kada hrvatski pisci pod vodstvom Zorana Ferića i Senke Karuze kuhaju pristiglim piscima, gostima festivala. Ovogodišnje službeno otvorenje usprkos ćudljivom vremenu bilo u Laubi nakon kojeg je uslijedilo prekrasno druženje. Svaki dan na više lokacija se zbivalo mnogo toga, ipak večernji razgovori i čitanja u polukružnoj dvorani Itd-a su bez iznimke bila najzanimljivija i najposjećenija.
Praktički bi bila nemoguća misija sažeti razgovore koji su se vodili na u dvorani Itd-a, ali kada bih morala izbaciti brainstorm pridjeva koji mi se vežu uz njih slijed asocijacija bi bio ovakav: inteligentni, stimulativni, edukativni, duhoviti i opušteni. Općenito takva atmosfera okružuje cijeli festival. U razgovorima se tematizirao položaj pisca prema granicama, kako ih prevladava kao pojedinac i kao umjetnik, o samom činu stvaranja, o jeziku i načinu na koji on ograničava ili oslobađa, o sukobima, o položaju intelektualca danas i čime se sve suočava unutar društvenog konteksta, nerijetko se doticalo aktualnih problema i političkog aktivizma.
Ukoliko je dobro napisana priča, ona je svijet za sebe. U tih sedam dana koliko je Fekape trajao Zagreb i Osijek su imali sreću što su mogli ugostiti i putovati kroz tolike svjetove. Nezahvalno bi bilo pokušati pronaći zajednički nazivnik priča, osim očigledne teme granica, jer koliko je autora bilo, toliko je bilo drugačijih pogleda na svijet koji nas okružuje. Možda je upravo to najveća vrijednost festivala. Ipak, kada bi tražila neki zajednički nazivnik, ne bi mi moglo promaknuti kako su priče ovogodišnjih autora imale nerijetko neku fantastičnu, bizarnu ili nadrealnu notu. Jako su ukorijenjene u realnosti, ali joj svakako izmiču, nadilaze je i transformiraju je dajući joj novu dimenziju. Stoga nije čudno kako je publika imala pozitivne reakcije, kako se gotovo svaku večer na čitanjima tražila stolica više, kako su se prevoditelji i moderatori strpljivo slušali, a autore slijepo i uronjeni slijedili kroz tekst i do zadnje riječi. Zbog te čudnovate aure koja prati Fekape od kada je bio dijete, pa do sada kada je adolescent, a sigurna sam da će ga i pratiti i kada odraste, cijelo događanje postaje više od suhoparnih razgovora o književnosti ili samog slavljenja proze u formi kao što je kratka priča. Onaj tko je bio na Fekape-u kao slušatelj u publici ili volonter točno može znati o čemu pričam. Onaj tko je dosada propustio ovaj festival iduće godine se treba pobrinuti da ga nikako ne propusti.
Otvorenost ovog festivala ima i opipljive činjenice. Jednu sam spomenula. Postoji mogućnost kao i na brojnim drugim festivalima da volontiraš. Budući da sam dvije godine za redom doživjela festival iz perspektive volontera, mogu vam samo potpuno neobjektivno reći kako mi je to bilo jedno od najljepših volonterskih iskustava. Ukoliko si ljubitelj književnosti, divno je biti u epicentru događanja i upoznati pisce za koje nisi mislio da ćeš ih ikada upoznati. Druga otvorenost festivala je realizirana kroz raspisan natječaj za kratku priču, te se time pruža prilika mladim i neafirmiranim autorima da osvoje vrijedne nagrade od rezidencijalnog programa do ljetne škole pisanja, na takav način se direktno podržava i zanatski karakter vještine pisanja. Treća je činjenica u ljubaznosti i pristupačnosti svih prisutnih, jer sve okuplja ono jedino bitno, a to je ljubav prema književnosti.
I što mogu još reći, da ne prekoračim dozvoljeni broj kartica teksta za ovaj osvrt, koji dragi čitatelji, priznajem kasni, ali kasni samo zato, što se dojmovi sa Fekape-a JOŠ nisu slegli! Stoga, dogodine volontirajte, ako ste u prilici ili jednostavno dođite!
Tekst napisala: Josipa Marenić, spisateljica