PiK kutak za kratke priče PERUNIKE - Evica Kraljić
PERUNIKE
-Jadna Mira!-tiho je izustila moja susjeda, prateći pogledom ženu koja je prolazila pored nas dok smo stajale pred kućom i kao po običaju kad se nađemo zajedno, pričale o svakodnevnim stvarima.-Meni se čini da ne izgleda jadno, već nekako skrušeno i potišteno.-htjela sam ublažiti tako očiti Mirin izgled, jer suviše je bila porazna riječ-jadna- za nekoga u današnjem vremenu.-Pa, to ti je skoro isto: jadna ili potištena! A da je skrušena i pobožna, to je istina. Znaš, Eva, njeni su nekad bili jako bogati, pravi gospodari u svom kraju. Mira je imala još mlađeg brata i sestru. Brat se školovao, oženio i otišao od kuće, a također i njena mlađa sestra, udala se i otišla.-A Mira?- htjela sam saznati kome je Mira poklonila svoje srce, koga je darivala lijepim pogledima svojih krupnih očiju. Iako već sada u poodmaklim godinama, bila je još uvijek vitka žena, malo otežanog hoda zbog nogu koje su je boljele, vjerojatno od godina.-Mira je ostala stara cura, usidjelica ...
-Zašto?- bila sam nestrpljiva, jer ipak bih Miri poželjela neko dobro muško srce da kuca uz njeno, da joj netko drag skraćuje pričom i nježnošću duge zimske večeri. Pa dječicu...Bože moj!Moje želje nisu bile nestvarne, bile su sasvim obične, životne.-Roditelji joj nisu dali da se uda. Onaj kome je Mira kao mlada djevojka poklonila srce, nije im bio po volji.-Zašto? Opet moje-zašto? Ne shvaćam i ne razumijem, jer u mom se životu što se ljubavi tiče i mog odabira životnog pratioca, pitalo samo moje srce. Roditelji su mogli samo dati svoj blagoslov za naš budući zajednički život.-O, Eva, ti zaista kao da živiš u nekom svom svijetu mašte, gdje sve mora odisati ljepotom, istinom, razumijevanjem...Jednostavno, nisu joj dali da se uda za njega, kao i za sve kasnije prosce, a koliko znam bilo ih je nekoliko, jer ni jedan od njih nije bio dovoljno bogat da im postane zet.-Ne razumijem! Pa, oni su bili bogati...-Spusti se na zemlju, molim te! Kao da ne znaš da bogatima treba još ...još...-Upropastili su Miru!-Jesu, to i Mira sada zna i vjerojatno bi drukčije postupila da se mladost može ponovno vratiti. To isto poslijepodne Mira je , na moj poziv, sjedila kod mene u kuhinji, za stolom, premda tridesetak godina starija od mene, bila mi je ugodno društvo. Sutradan je došla opet plašljiva, noseći nešto u vrećici.-Donijela sam vam bijele perunike iz mog vrta!S ljubavlju sam ih odmah posadila. Perunike nisam imala u svome vrtu.-Ove su perunike smeđe boje... -drugi dan Mira mi je pružala vrećicu istodobno gledajući me u oči, kao da je možda očekivala moje odbijanje. A ja sam perunike obožavala. I bile su posađene.-Ove perunike koje sam danas donijela, malo su posebne. Šatirane su, tamnocrvene, a unutra tamnožute.I za njih je bilo mjesta u mome vrtu. Mira je sretna otišla kući.Sutradan nije došla. Ni nekoliko dana kasnije. Bila sam ljuta na sebe, jer možda Mira nije više imala perunike za mene, pa stoga nije ni dolazila. Trebala sam joj reći da je i bez perunika uvijek dragi gost u mojem domu. Reći ću joj to prvom zgodom kad je susretnem.Ljeto je već počelo, sunčevim toplim zagrljajima. Miru nisam vidjela više od mjesec dana. Tog nedjeljnog poslijepodneva pošla sam da je potražim. Njena me je susjeda gledala znatiželjno, pomalo čudnovato.- Jadna Mira! Zar ne znate? Našli su je mrtvu na pragu kuće, ima tome tri tjedna. Sirotica je četiri dana ležala mrtva, a nitko nije znao. Znate, živjela je usamljeno i doista bijedno...Pokunjene glave vraćala sam se kući. U mislima mi je ostala Mirina trošna kuća koju su godine i vrijeme skoro potpuno uništile.A u mome vrtu svake godine cvjetaju bijele, tamno smeđe i šatirane perunike. I sjećaju me na Miru. Tada ih nježno ubirem i odnesem na njezin grob, jer Mira ih je meni s ljubavlju darivala.
Autor priče: Evica Kraljić
Autor fotografije: Kruno Šafranić