Priča TinyWeed - Jelena Zlatar Gamberožić

- Umoran sam... ne mogu dalje - izgovori Vid, gotovo šaptom, prekine trčanje i padne na lišće.

Čini to sigurno i opušteno, kao da se baca u bazen na leđa, raširenih ruku. Lišće se lagano uskovitla od težine njegova tijela. Pridigne se i ostane podbočen laktom, očiju uperenih u točku u daljini, kao da se nečega prisjeća. Pritom se blago namršti.

- Tko zna koliko još imamo vremena - kaže, okrećući se ka Tinu.

Tin još malo pocupkuje na mjestu, kao da se sprema nastaviti trčanje bez Vida, a zatim se sagne i polako sjedne kraj njega među lišće i zakopa se duboko u šuštavi pokrov, pogleda uprtog ka krošnjama. Iz šume ne dopiru zvukovi: tišina je neobična i napeta, kao da ih sav biljni i životinjski svijet gleda; ukočio se i sada trepće različitim, sitnijim i većim očima, usmjerenima na njihov mekani tepih.

Tin gleda Vida vrlo oprezno, prebire mu po licu kao u potrazi za nečim za što bi se mogao uhvatiti, što bi mogao prevesti na svoj jezik, nježno razmičući debele slojeve koje ne razumije.

- Imamo sve vrijeme svijeta, Vide... ajmo dalje...

Počne, a zatim zašuti kao da traži riječi kojima bi mu se približio. Mršti se u nastojanju. Vid ne progovara. Njegova crna mekana kosa na nekim je dijelovima mokra od znoja. Trčali su pola sata, ali trčati treba još. Tjelesna aktivnost tjera Vidove demone na sigurnu udaljenost, barem na neko vrijeme, doktori tako tvrde. Lagani je džoging najbolji. Tako su rekli Vidu, a on je to prenio Tinu iako, naglasio je, ni doktorima puno toga još uvijek nije jasno.

Jedno je ipak svima bilo kristalno jasno. Vid je pokušao skočiti s visoke litice na drugoj strani šume. Očitost toga pomela je i na neko vrijeme stavila u drugi plan sve drugo što je bilo zbunjujuće oko dijagnoze Tinova najboljeg prijatelja.

- Ha, stari? Vide? Da pokušamo doći do druge strane šume? Vidiš kako nam super ide. Kakve su ti moje nove tenisice? Najkice. Htio sam ih prvi put isprobati za naše trčanje.

Pogleda u Vida široko se osmjehujući, ali ovaj se ne pomiče. Još uvijek sanjarski gleda u svoju zamišljenu točku. Nešto je u izrazu njegova lica blaženo, gotovo sretno. Tin i dalje pogledom kruži po njegovu licu kao da ne zna znači li Vidov izraz da mu je bolje ili možda upravo suprotno.

Vid konačno progovori, sporo, sneno i zadovoljno:

- Lijepo je ići prema rubu litice, je l' da? Kroz gusto cvijeće... suncokrete...? Ponor se i ne vidi. Samo latice po licu...

Ponovno utone duboko u sebe, zatvorenih očiju.

- Vide, molim te. Ajmo bar pokušati. Molim te, ustani.

Tin ga nagovara blagim glasom, sasvim usredotočeno. Ali Vid ga i dalje ne gleda, već odsutnim pogledom klizi po granama.

Odjednom se počne smijati, vrlo glasno. Tin se strese. Vidov smijeh odzvanja u tišinu šume i vraća se natrag u sablasnoj jeci, a Tin se ogleda kao da se pita je li njegov smijeh unio nemir u šumu i jesu li ih mogle čuti divlje životinje, naćuljenih ušiju.

Trgne se kad ga Vid konačno pogleda svojim uskim sivim očima i veselo usklikne:

- E, moj Tine! Prijatelju mili!

Zatim se uozbilji i prima ga za ruku.

- Znaš, odmah si mi se svidio. Da smo u filmu, ti bi se izvukao. Ali ja ne, ne više. Kad si dijete... - zastane, okrećući glavu na drugu stranu - zapravo si psić koji juri za plišanim zecom, ali ga nikada ne uhvati... jer kako pas ubrzava, tako i zečić, znaš, zato što je pričvršćen na onu mašinu... a kasnije... kad vidiš da zapravo juriš niz liticu... prekasno je. Stvar je u tome što se nikada zapravo ne zapitaš kamo ide zeko.

Tin ga gleda netremice i lagano vrti glavom. Polako izvlači ruku iz Vidove, ustane i povlači se prema rubu na kojem otok lišća prelazi u mekanu zelenu travu. Pogleda uvis u veliko staro stablo s kojeg i dalje tu i tamo padne pokoji list. Jesen je blaga i nježna. Vidovo najdraže godišnje doba.

- Vide, sjećaš se kad smo imali devet godina i kad smo u ovoj šumi naučili voziti bicikl? Pao si na koljena tri puta, bila su ti sasvim krvava, ali nisi odustajao dok nisi svladao vožnju. Vozio si po šarenom lišću koje se podizalo za tvojim gumama. I sada možeš dalje, siguran sam. Uvijek si sve mogao. Potrčimo! - pokuša Tin ponovo, ali Vid samo nastavlja govoriti prebrzo, neprirodno i mehanički, kao da čita nuspojave lijeka na nekoj televizijskoj reklami.

- Uvijek sam bio ključ koji ulazi u krivu bravu, znaš. Ponekad uđe dopola, ponekad čitav, ali nikada ne uspije ništa otključati. Nema škljocaja.

Tin problijedi od nagle promjene u njegovu glasu, ali ne uzmiče. Vid se uspravi u sjedećem položaju i dalje izgovarajući riječi, ovaj put glasom djeteta koje napamet uči tablicu množenja. Čak se i osmjehuje, kao da će za svaki osmijeh dobiti dodatne bodove.

- Pretpostavljam da je to zato što sam u mnogo stvari manjkav. Pretpostavljam da je sve moja greška. Pretpostavljam da su i moje pretpostavke pogrešne. Pretpostavljam da su pretpostavke uzrok svih zala.

Baci se natrag u lišće i nastavi se smijati. Tin promatra kako prstima pritišće lišće, a zatim popušta šake. Listovi u njegovim rukama pucaju i smanjuju se. Vid se opet naglo uspravi i okreće glavu prema Tinu koji se pomaknuo na sam rub njihovog malog otoka od lišća, do same granice, kao da je spreman iskoračiti u svakom trenu.

- Znaš, Tine, ja nisam šećer. Nisam zaslađivač.

Tin napravi još jedan korak. Zatim se smiri. Gleda u Vida dok mu se na licu ocrtava pitanje je li došao trenutak kada ipak nešto treba reći, a ne samo zaleđeno čekati da prijatelj nastavi. Ipak pokuša.

- Ne, zapravo ne znam na što misliš, stari.

Govori mu to nesigurno i koncentrirano kao da je ubačen u film u kojem svoju ulogu ne može ni naslutiti, a kamoli odglumiti. Nesigurno se približava Vidu.

- S tobom je sve u redu, stari. I više od toga. Pa ti imaš sve! O čemu to pričaš, kakve pogrešne pretpostavke, ključevi i brave, plišani zečići? Koji vrag, Vide? Ti si dobar sa svima! Ja sam onaj koga se uvijek spašavalo! Mislim, meni već dugo nije mnogo toga jasno - nastavlja i podigne ruku kao da ga želi potapšati po leđima ili na neki drugi način utješiti, ali zaustavi se i samo nastavlja stajati na rubu između lišća i trave.

- Nije mi, recimo, jasno, ono kada si bio na litici i htio... skočiti - zadnju riječ izgovara tiho i u nelagodi spusti glavu.

Vid se opet nasmiješi pa ga toplo upita:

- Tine, zlato. Misliš da se itko budi ujutro, pogleda u ogledalo i kaže sam sebi: ja sam loša osoba? Ili se i oni koji su stvarno zli gledaju u ogledalo i misle da su dobronamjerni?

Uzima list s poda i lagano ga gnječi.

- To me oduvijek zanimalo... znaju li zli ljudi da su zli?

Prislanja dlan desne ruke uz lice pa zatim uz zapešće.

- I još nešto... recimo, da sam ja taj koji je loš ili zao... i da znam to... bih li mogao nauditi sam sebi? Nisam nikada probao, dosad. A možda sam trebao, znaš.

Ugrize se za usnicu, a disanje mu se oteža.

- Ma, Vide? - pita Tin i panično se ogledava oko sebe, kao da traži nekoga tko bi posvjedočio da Vid sve ovo doista izgovara. - Jebote. Pokušavam skužiti što mi govoriš, ali ne mogu. Stari, pa tebi je puno lošije nego što su rekli!

Vid legne natrag u lišće, kao da ne čuje ništa od onoga što mu Tin govori.

- Vide, stari? Jesu li oni tebe uopće pokušali ostaviti u bolnici? Ili misle da možeš nastaviti piti kave i džogirati po šumi, samo tako? Ha?

Tin sada govori brzo i isprekidano i djeluje kao da između mnogobrojnih prekidača u glavi bira onaj koji će mu reći kako se konačno postaviti prema prijatelju i koje riječi odabrati. Poseže rukom prema mobitelu kao da se sprema nekoga nazvati, možda Vidove roditelje, i javiti im u kakvoj se situaciji našao i da hitno trebaju doći po sina, ali izvadi praznu ruku. Ponovno sjeda u lišće i spušta glavu među noge.

- Jebote. Mislio sam da će ti ovo druženje pomoći. Da radim dobru stvar jer te tjeram da trčiš, da se gibaš, da skineš te kile.

Konačno se gledaju u oči. Vidove oči više nisu sive, sada svjetlucaju ljubičastim sjajem. Tin se nasmiješi prijatelju.

- Krme jedno! Mislio sam da će ti ovo pomoći, a nisam ni kužio kakva je situacija. Valjda me napalila ideja da sam kao neki tvoj spasitelj, nakon svega što si ti napravio za mene... a sad... nemam pojma što se događa.

Vid ga i dalje gleda, njegov je pogled upitan i radoznao, poput dobronamjerna učitelja koji se pita što će učenik Tin zaključiti o svemu.

Tin se samo bolno namršti. Vid konačno progovara. Glas mu je dubok, kao da dolazi iz bunara.

- Dobar si ti, Tine... ti si ono što sam oduvijek želio biti. Brat kojeg nikada nisam imao. Kao što sam, uostalom, uvijek želio i blagog oca... majku... pa i lijep stan u blizini ovakve šume... moglo je biti i tako, znaš.

Tin ga bijesno prekida:

- Dobro, hoćeš prestati više! Imaš i blagog oca i majku, mene koji sam ti poput brata...i imaš stan na kraju grada, kraj šume, jebote! Mogao si smisliti neku bolju spiku!

Izbezumljeno se udaljava još nekoliko koraka dok lišće šušti pod njegovim nogama i nastavlja.

- Šta ti je, stari? Ti kao da se ničega ne sjećaš! Kao da nismo sve prošli zajedno: prva barenja, prva pijanstva, sranja s poslovima i parama... Šta te šora? Pa ti si meni toliko puta govorio: Tine, dušo, mogao si smisliti neku bolju spiku, kada bih smišljao glupe isprike za svoje bedove. I onda bi krenuli naši 'šamari'. Sjećaš se šamara, Vide? Ti meni jedan, pa ja tebi jedan, pa sve tako, dok ne bi urlali od smijeha.

Tin viče na rubu jecaja, ali čini se da mu osjećaj ljutnje prevladava, pa samo rukom brzo prijeđe preko lica. Zaustavi se na nosu kojeg grubo protrlja i nastavlja.

- Daj stari! - prilazi Vidu i prima ga rukama za glavu - Tin i Vid, znaš kako su nas uvijek zvali: TinyWeed! Malena trava! Ja ovakav, kepec, a ti, mrcina, uvijek i posvuda s travom! Da te nije trava i sjebala? Šta ti je, pa gdje god se nas dvojica pojavimo, sve ispadne zakon! Imamo love, imamo sjajne poslove, bit će nam samo bolje. Čuješ?

Tišina se širi šumom dok pada sumrak. S drveta iza Vida spusti se vjeverica. Na njegovu licu nema više kapljica znoja dok skuplja usne i gleda u tamnoplavo nebo.

- Da... čuješ? - ponovi Vid, a u glas mu se uvlači tuga. - Tako je mirno... nema ničega. Čak ni vjetra. Nažalost, nisi u pravu, Tine. Ja samo volim zamišljati da sam zbilja super i kul lik, da imam najboljeg prijatelja s kojim džogiram, da imam kuću iz koje svaki dan gledam šumu kako mijenja raspoloženja. Da je moj pokušaj skoka bio trenutak labilnosti, nešto što se nikada više neće ponoviti. Da postoje ljudi kojima je stalo do mene i koji će učiniti sve da me spriječe u tome.

Prebire po lišću i govori pažljivo kao da traži riječi u njemu. Posljednje zrake sunca probijaju se kroz krošnje. Blago se nasmiješi.

- U nekom svemiru možda i jest tako. Tamo smo ti i ja zbilja najbolji prijatelji. Ili možda čak i pobjednici, superjunaci! Zamisli! Želio sam prijatelja poput tebe, rekao sam ti da si mi se odmah svidio, čim sam te ugledao na plakatu za film u kojem si imao glavnu ulogu. Zakon mi je bilo zamišljati, sve ovo vrijeme, da postojiš i u mom životu, da i u njemu imaš glavnu ulogu. Da svuda idemo skupa, sve radimo zajedno, da smo tim, pravi, kompanjoni kroz sito i rešeto. Ali... jebiga.

Rezignirano liježe u lišće. Namješta se neko vrijeme dok se sasvim ne stopi s njim.

Iz šume se začuju zvukovi ptica koje polijeću u nebo.

Zatim otvara oči, okreće se prema mjestu gdje je do prije nekoliko trenutaka stajao Tin i zagleda se u prazan krajolik.

Autor priče: Jelena Zlatar Gamberožić