Zbirka poezije "Dragulj duše" - Verica Isidora Pavlović - Recenzija: Marija Pepelko

Ovaj poetski dragulj duše trag je meditacije, simfonija ljupkosti, kristal vječnosti u prolaznosti vremena. Na trenutak su to tihe molitve ili sjetni uzdasi, a zatim krici i odjeci duše koja traži utočište, mir u nemiru svijeta, pred izazovima života. Zarobljena u ograničenost vremena i prostora duša lirskog subjekta čezne za visinama i dubinama, zato ova kontemplativna lirika zrcali duhovnu dušu pjesnikinje koja uranja u širinu beskraja. Oslobođena prostora i vremena, njezina duša boravi ovdje i ondje, onda i sada, na javi i u snu. U potrazi za skladom božanskog i ljudskog autoričina se pjesnička duša preobražava u dragi kamen ljubavi, blaženstvo sklada, nebesku oluju, okupani cvijet tame, stazu prošlosti, ljubavni susret, ljetno jutro, srebrnu mjesečinu, u treptaj sjećanja, u zaljubljenost, u osmijeh suza, vrt ljubavi, ključ od suza, u dodir tijela ili sjećanja. Duh je savršena kreativnost, jedinstvo različitosti unutrašnjeg i vanjskog, zemnog i nebeskog. Zaodjenuta Ljubavlju i osnažena Duhom autorica otkriva istinski smisao života sazdan od bezbroj spasonosnih iskara i duhovnih ljepota.  

Recenziju napisala: Marija Pepelko, prof. savjetnik za hrvatski jezik  

Koristeći se ikonografijom i ornamentima krajolika duše i stvarnog prostora, između literarne fikcije i životne zbilje, autorica stilom slikovnog i pojmovnog pjesništva otvara čitateljima svoju dušu obasjanu, pjesmom šuma probuđenu. Pjesnici su doista čuđenje u svijetu. Prozračnim baršunastim tkanjem sazdanim od snova, uspomena, slutnji, utisaka, iskustava i krhotina sjećanja u ovoj trodijelno komponiranoj pjesničkoj zbirci okrunjenoj zavičajnim motivima ispletena je profinjena lirska paučina - dragulj duše posvećen roditeljima, precizno brušen, pretočen u čaroliju riječi ili nadahnjujuću rječitu tišinu. Zbirka je osnažena cvjetnim akvarelima mlade akademske slikarice Jelene Lulić te umjetničkom fotografijom mističnoga našičkog perivoja Dore Dvoržak. Sjedinjuju se tako u dragulju duše kaos i sklad: krik i uzvik boli, istina i izdaja, uzdah i iluzija, gozba slijepaca, strah u snu, ozareno lice i pjev sudbine. Nošeni bujicom raskošno nanizanih riječi i eliptičnih rečenica, između redaka neujednačenih i nedosljedno rimovanih stihova, retoričkih pitanja i neobičnih metafora, rapsodično, mjestimice sjetno opjevanih životnih pojedinosti i egzistencijalnih stanja, plovimo zajedno s Vericom Isidorom tragom ljubavi s mirisom ruže, između sna i jave, između stvari zemaljskih i čežnja nebeskih, ususret Vječnosti.