Zbirka poezije Sunovraćenje - Lorena Vojtić

2019-11-04

I dok su prethodne tri zbirke poezije činile se kao uvod u nešto obećavajuće, ova četvrta je samo kontinuitet što jasno podcrtava da autorica krupnim koracima grabi ka vrhu. Ona to ne čini više kradomice, već svojim stilom nameće, neki novi, a opet po njoj prepoznatljiv koji je baca u oblake. Njezine neke riječi koje su atipične za poeziju ili prozu su sve više i osnova tumačenja njenog svijeta i okruženja. 

I dalje je njena tematika i glavna okupacija ljubav, nit prestaje biti i dalje sanjar. Njen duh koji se koprcao uvijek kao neka lađa na uzburkanom moru sad plovi tim istim talasima i dugi niz isprepletenosti neobičnih iluzija i maštanja mijenja u nešto opet prepoznatljivo.Ne bježi ni od toga da ženu prikaže kao jedno nesavršeno biće koje nije imuno na ljubav i gdje njena psiho - fizička rijeka stalno varira, prisutne su oscilacije, red crvenih nastambi, pa red crnih i tako u krug.Ona u rangu s Miroslavom Krležom ili Tinom Ujevićem ulazi duboko u raspravu sa svim i svačim i u sveopću kompromitaciju i ne teži ona samo savršenosti, nit se takvim bićem prikazuje, već samo pokušava da objasni taj svijet što drma njenu svijest i okolinu, a ujedno izdaje s tim i svoju nutrinu. Kao što sam i dosad spominjao u nekim od svojih osvrta na njen rad, ona ne libi se pokazati i crnu rupu nesavršenosti. No, neprestano u tim svojim sunovratima i uskrnučima na kraju opet paradira i uspijeva zaposjesti tron.U pjesmi " Sindrom trostrukog reza" ona znalački kad se pita "kako se ubiti u svojoj pjesmi", spominje suicidno iskustvo i razgovor s Bogom. A to je po mom mišljenju i vrhunac piščevog stvaralaštva i svim izrečenim u ovoj pjesmi ne dramatizuje i ne stavlja u koš s nekim anomalijama ljubavi. I dalje stavlja na prvo mjesto i samo veliča ideologiju u ljubav i u Boga. Listajući i čitajući, a u neznanju mnogi sigurno ne bi pogodili njen uzrast i godine, jer ona je prevazišla svoje vršnjake i već zrelo piše, pa čak nadmašuje i mnoge neke zrelije i visokoobrazovane akademike i kritičare.Sama posveta na početku knjige uglavnom i govori o kojoj je tematici riječ u ovoj zbirci. I nju baš kao i nas sve koji pišemo, ali i obične ljude nadahnjuje ono za što svi želimo da budemo vezani, dokaz da ljudi su robovi ljubavi. Na kraju preostaje mi samo da uputim toplu preporuku čitaocima koji će nakon iščitanog sigurno biti bolji i plemenitiji.


Recenzija: Admir Džibrić, pisac