Zbirka priča Ticala - Jelena Zlatar - priča: Otac

Otac 

Moj suprug je umro nedavno, nema ni tri mjeseca. Bolest ga je mljela i mrcvarila, jela mu ono malo mesa što je imao, halapljivo i naglo, kao izgladnjela. Mogla je naći nekog jačeg i otpornijeg, nekoga tko bi joj se suprotstavio i upokorio je, mislila sam gledajući dvije duboke crne brazde ispod njegovih očiju, tu razrovanu zemlju. Njegove tanke ruke uskoro su mi djelovale poput dječjih. Nestajao je polako, a pred kraj je toliko utonuo u posteljinu da se gotovo stopio se s njezinom bjelinom. 

 Ne mogu pisati o našem zajedničkom životu. Ne zato što to ne bih voljela. Svi oni rituali koje smo stvorili: Njegov hod. Raskriljene ruke uvijek kada me je dočekivao, kao da se nismo vidjeli jako dugo. Način na koji je jeo jagode, polako, kao da ga njihov okus podsjeća na nešto važno što je zaboravio, a čega se silno želi prisjetiti. Njegovo rezanje kruha, oprezno, kao dijete koje se boji da bi se moglo porezati. Da, o tome bi trebalo pričati. Samo, sve mi se to sada čini prekriveno gustim slojem prašine. Želim se sjetiti svega: prizvati naše zajedničko objedovanje, izlete automobilom u šumu pored grada, ali između mene i tih sjećanja, mene i njegovih tamnih bistrih očiju, sada je tvrdo staklo. Voljela bih ga polomiti, uzeti veliku bilježnicu i zapisati detalje. 

 Kad malo bolje razmislim, pisati o njemu, o svom pokojnom suprugu, to je sve što mi je preostalo. Ne zato što je on bio toliko poseban ili važan čovjek za svoju zajednicu (svaka žena misli da je njezin muž to jest), već zato što je to jedino što zapravo znam. Nisam mnogo doživjela, nisam putovala po stranim zemljama, nisam upoznala puno ljudi i nisam se često micala iz svog vrta. Znam ponešto o bilju, ponešto o kuhanju i sve što se može znati o svom pokojnom suprugu. Umjela sam prepoznavati njegova raspoloženja i ponašati se točno onako kako se od mene zahtijevalo. Znala sam kolika mu količina napora izaziva znojenje i u kojoj mjeri. Naučila sam biti tiha kada je drijemao u popodnevnim satima, smijati se kada bi mislio da je rekao nešto smiješno, hodati s njim po visokoj travi, igrati šah. Ne željeti djecu. Naviknuti se na šumu. Zaobilaziti more. 

 Vode se bojao, a pogotovo mora. Govorio je da je to zato što ne vidi što je na dnu. Nitko to ne vidi, ohrabrivala sam ga. Samo smo jedanput bili na moru svih ovih godina, što mi je odgovaralo, jer sam i sama prema moru osjećala duboku nelagodu. Nikad mu to nisam rekla, kao, uostalom, ni mnoge druge stvari o sebi. Nije bilo prilike, čini se. Nije bilo vremena. Uglavnom, tada je ušao u plićak i dugo gledao u svoje noge, kao da će time izoštriti vid, primijetiti detalje koje ne može golim okom. To sjećanje o njemu želim zapisati: o susretu mog muža s dubokom vodom. Nikada mu se nisam osjećala bliže nego tada, kada je nepovjerljivim pogledom promatrao vodu, kao da u njoj vidi nešto zlo, skriveni trag koji drugi ne mogu vidjeti. Nikada kao tada nisam bila tako blizu da mu ispričam ono bitno. Ipak, ne mogu opisati taj trenutak jer postaje sve mutniji i na kraju se potpuno razlijeva makar mu se pokušavam približiti oprezno, šuljam se prema njemu ne bih li ga obuhvatila.   

Osim... postoji to jedno sjećanje, o kojem želim pisati. Ne mogu ga izbaciti iz glave u zadnje vrijeme. Čvrsto je poput stupova koji drže velike mostove, dok se sjećanja o mojem suprugu i ostatku mog života razlijevaju uokolo kao vruća juha. To je sjećanje povezano s mojim ocem - starim, lažljivim ocem, mrtvim već više od četrdeset godina. Sve do prije tri mjeseca mislila sam da sam ga se riješila zauvijek. Nisam o njemu mislila godinama, čak sam u jednom razdoblju života zamišljala da ga nikada nije ni bilo. Rano sam se odvojila i od njega i od majke. Biti sam, bez sestara i braće, rođaka i rodbine, to znači, oduvijek sam se nadala, biti sasvim slobodan. Moj suprug znao je malo o mojoj obitelji, doista malo. Otac je umirao dok smo se upoznavali, majka je umrla mnogo ranije. O ocu sam brinula do kraja, odbrojavajući sate i dane, proklete minute koje još moram potrošiti na njega. Svaka minuta provedena uz njega bila je otkidanje kože s mojih kostiju.

Bio je, kako sam već napomenula, lažov. I varalica. Varao je majku sa susjedom koja je živjela u obližnjoj ulici. S nepunih osam godina, koliko sam tada imala, nisam bila sigurna što je točno "varanje", riječ koja se uvijala oko mene kao ljigava zmija. Povezala sam fraze i situacije koje sam dotad vidjela na filmovima ili čula u školi od djece s tim što su moj otac i susjeda radili. Tada nisam imala mnogo prijatelja. Zapravo se ne sjećam da sam ikada imala prijatelje, ako se pod njima podrazumijevaju ljudi kojima se povjeravaju intimne misli. Tiho, u uho, za vrijeme nastave, a zatim na zidićima ispred škole s prekriženim nogama. Ili poslije u životu, u kafićima, s prerano ostarjelim prijateljicama, a zatim u krugu obitelji pred presoljenim tanjurima tjestenine.

Sjećanje mi oko većine stvari, kao što sam napomenula, nema jasnih obrisa, ali ponekad me iznenadi. Zalutala riječ, nečija glava ili okus nikad dovršenog pića vrate se tolikom brzinom da se pitam sjećam li se ja njih ili su se oni, kao lešinari, odlučili u tom trenutku, iz nekih svojih razloga, okomiti na mene.

Pamtim tako tri crna mačića koja su se uvijek penjala po prozorima stana očeve druge žene. Njihove zelene oči koje su neprestano zurile u mene. Zamišljala sam da je ona vještica koju čuvaju tri crne mačke tako da joj nitko ne može nauditi. Provodila sam vrijeme ulazeći i izlazeći iz prostorija u njezinom stanu. Tihih prostorija s debelim zavjesama i paučinom. Nisam nikada poželjela saznati više o njoj tako da nisam otvarala ladice i ormare, tražila slike ili brojeve telefona ljudi s kojima je bliska. Nadala sam se da je, što manje znam o njoj, manja i vjerojatnost da ćemo otac i ja kod nje otići sljedeći dan, a zatim opet sljedeći. No prolazili su dani i godišnja doba, a otac me i dalje uredno vodio tamo, majka je radila, a ja sam se prešetavala iz sobe u sobu. Stala bih kraj jedne od prašnjavih zavjesa i promatrala našu zgradu preko puta, stan na petom katu. 

Otac je ostavljao upaljeno svjetlo u našoj kuhinji: žutu lampu. Ona je bila moj svjetionik. Brzo ćemo se vratiti, govorila sam glasno, kao da želim utješiti prazninu našeg stana. Ovo je samo privremeno, lampo. Mislila sam i na ostale stvari u stanu: televiziju, svoje lutke. Nisam bila sigurna osjećaju li da ih otac i ja napuštamo, svaki dan, satima, zbog vještice, i hoće li mi se zato u nekom trenutku osvetiti. Otac i gospođa vještica nekada bi bili u jednoj od soba, nekada bi odlazili izvan kvarta automobilom. Ja sam za to vrijeme jela, sjedila, gledala drveće kako se ljulja kroz prozor. Čekala da završe s tim što su radili. Nadala sam se da će otac jednom doći, primaknuti mi se, nasmiješiti se svojim punim usnama i reći: S tim je gotovo, a zatim se nasmijati dubokim, grlenim smijehom. No to se nikako nije događalo. Umjesto toga bi kasno navečer, kada je majka već spavala dubokim snom, dolazio do moje sobe, tiho me pogladio po glavi i šapnuo: 

- Ti si jedna dobra i poslušna curica. Najposlušnija na svijetu. Mi imamo svoju tajnu i to je lijepo, jelda?

Kimnula bih u mraku i odgovorila mu:

- Da.

Srce bi mi počelo ubrzano udarati. Nešto me plašilo u njegovim riječima i tamnim i pronicljivim očima koje su mrak oko nas oživljavale kao vatra. 

 Nakon nekog vremena sve troje šetali smo se našim kvartom. Uvijek kratko. Crne mačke u međuvremenu su porasle, tako da su me zbilja plašile. Njihove nepomične zelene oči sada su buljile u mene s mržnjom, kao da vide uljeza kojega se što prije treba riješiti. Jednog dana, dok otac i vještica budu u kupovini ili u parku, pojest će me, bojala sam se. Vještica će ih nagovoriti na to. Neminovno je, mislila sam, jer ja sam jedini svjedok njihove afere. Zatim sam počela računati: imat ću devet godina, i to uskoro. Zatim deset. Bit ću veća i samostalna. Neću više morati dolaziti ovamo, moći ću biti sama doma i čekati da se mama vrati sa svojih poslova. Radila je u dva dućana u suprotnim smjenama. Ako odgulim još par godina, a pritom izbjegnem da me se mačke dočepaju, spašena sam. Ionako nisam mislila nikome ništa reći o tati i vještici. Nisam bila luda.   

Promatrala sam bilje i već sam tada znala kako koje raste, u kojim uvjetima uspijeva, koliko ga i kada treba zalijevati. Dodirivala sam ga. Mislim da mu je to godilo. Činilo mi se da bilje nije zlobno kao mačke. Ono je živjelo svojim životom, ne obazirući se na ljude oko sebe. Zatim, vještica je kuhala. Satima je kuhala u velikim crvenim loncima s crnim poklopcima. Gledala sam je. Promatrala sam njezine pokrete u tišini jer sa mnom nikada nije razgovarala, kao ni majka kada se umorna, crvenih očiju vraćala navečer s drugog posla. Radila je puno za tatu i mene dok smo mi bili kod vještice, gledali je kako kuha, a zatim jeli. Sjećam se okusa jela koja je vještica kuhala: teških i slanih. Potvrđivala su mi da je ona zbilja vještica i da je s tim jelima vjerojatno iščarobirala dvije stvari: očevu ljubav i moju šutnju. Nije bilo drugog razloga ni za jedno od to dvoje. Vještica nije bila privlačna i nije bilo razloga da otac ostane s njom, a još manje za to da je voli. A ja - ja sam bila vrlo privržena majci, iako s njom nisam provodila onoliko vremena koliko sam željela. Ne bih šutjela oko tako važne stvari, ne bih štitila oca. Sigurno. Stvar je bila u tim juhama. Nikada, bez obzira na to koliko sam se blizu primaknula vještici i njezinim loncima, nisam vidjela od čega su. Znala sam samo da su imale okus soli. Morske soli.

Ovo što sam napisala možda je mutno i nedosljedno. Takvo je i meni, i to zato što se radi samo o uvodu u ono glavno sjećanje kojega se ne mogu osloboditi, koje se obrušava na mene kada god stigne poput rakete. Ili me čeka u praznim ulicama. Gurka u leđa prije spavanja. Tada pokušavam zamisliti da je moj suprug pored mene, da me gleda svojim oštrim, pametnim očima i govori mi da zaspim i da je sve u redu, ali ne mogu. Praznina pored mene je bijela i čini mi se kao da njega tamo nikada nije ni bilo, kao da ga nije bilo ni prije nego što smo se sreli. Tada panično palim svjetlo i tražim naše albume, promatram slike na kojima se smijemo ili buljim bez treptanja u slike našeg vjenčanja koje me nijemo umiruju sa zidova. To su stare crno-bijele fotografije: ja u bijeloj vjenčanici i kompliciranoj frizuri s puno kopči sjedim na staroj stolici svečano kao princeza, dok on uspravno stoji iznad mene u crno-bijelom odijelu s leptir-mašnom i gleda u daljinu. Naučila sam što znači njegov odsutni pogled u daljinu, tišina u koju bi utonuo pored mene i koju nikada nije razbijao govorom, ali na dan našeg vjenčanja to još nisam znala. Slike me promatraju, ja promatram njih, a zatim opet gasim svjetlo i pokušavam iskristalizirati sjećanje na svog supruga. Njegove ruke. Naše značajne ili beznačajne svađe. Ništa. Sjećanja se razlijevaju u tišinu i mrak, a ja tonem u to, jedno jedino sjećanje, iz kojeg više ne vidim izlaza.

Radi se o ljetovanju na koje smo otac, majka i ja otišli nakon otprilike godinu dana očeve i vještičine afere iza majčinih leđa, uz moje svakodnevno sudjelovanje u tom zločinu. Sjećanje na taj odmor također je pomalo nejasno. Ne sjećam se u kojem smo mjestu bili, samo plavog hotela nedaleko od šljunčane plaže prepune djece i šarenih suncobrana na kojoj smo se svaki dan kupali. Sobica u kojoj su majka i otac spavali bila je tijesna i zagušljiva. Moja je imala minijaturni bijeli balkon na koji bih istrčala svako jutro gledati more. Činilo mi se sjajnim to što svako jutro mogu promatrati kakve je boje, ima li vjetra koji je značio puno pjene na valovima ili onog mira koji sam mnogo više voljela: bonace. Tada bih plivala i najdalje dok su me roditelji promatrali s plaže.  

Jednog takvog dana, "bonacičnog", kako sam ih zvala, spustili smo se do naše plaže. Sjećam se da sam promatrala oca dok se svlačio. Imao je crvene kupaće gaćice i vrlo preplanulu put. Bio je vrlo mršav. Pitala sam se zašto nije malo snažniji. Da je jači i veći, vještičine juhe sigurno ne bi djelovale na njega, kao ni na mene i morala bi pronaći nove žrtve. Zato sam ga cijelo to ljeto tjerala da jede - sladolede, kolače, meso. Otac je jeo smijući se i ne shvaćajući što želim od njega. 

- Lutko, takve sam građe. Nećeš udebljati tatu - rekao bi uz svoj grleni smijeh.

Noću nije dolazio do moje sobe u apartmanu u kojem smo boravili spominjući našu tajnu. Danju sa mnom nije mnogo razgovarao, samo bi mi katkad uputio saučesnički pogled koji majka nije primjećivala. Željela sam da se otac i ja udebljamo, ojačamo i da se majka i otac ponovo zaljube. Da te dvije stvari pobijede vješticu kada se vratimo u grad. 

 Otac je legao na žuti ručnik u svojim gaćicama, a majka se smjestila na plavi ručnik pored njega u svojoj crnoj ljetnoj haljini na kojoj bi joj uvijek izbijao znoj. Nisam shvaćala zašto mora svaki dan nositi baš tu haljinu i zašto se ne želi svući u kupaći kostim. Da je kojim slučajem ovdje, vještica bi se sigurno svukla. Njezino tijelo bilo je mršavo, čak mršavije od očevog, a oči plave kao obojane morem. Otac i vještica bili su skladniji par od oca i majke, to sam shvaćala. Ali majka je bila bolja, toliko bolja, i nije mi bilo jasno kako otac to nije uviđao. Majka i otac na ručnicima, jedno pored drugoga, djelovali su kao da su tamo bačeni pukom slučajnošću. Nisam čak ni osjećala nelagodu između njih. Nije bilo ničega.   

U meni se odjednom počelo nešto komešati, prvo sam osjetila to kao lepet krila, a zatim poput jačeg, prodornijeg kretanja u području između mojih pluća i želuca. Bijes. Cijelim tijelom počeo mi je sukljati nepatvoreni bijes i mržnja prema majci. Izvadila je novčanik za oca, radila je za njega, činila je sve što je mogla za nas dvoje, a mi smo to vraćali provođenjem vremena kod vještice. Jedenjem njezinih juha. Šetnjama s njom po livadama u kvartu. Majka je još uvijek držala novčanicu ispred mene kad sam je istrgnula iz njezine ruke, bacila na pod i viknula: 

- Neću! - i otrčala u more.

Plivala sam kratkim i brzim zamasima pljuskajući oko sebe i sve što sam željela bilo je otplivati što dalje, na otvoreno more. Negdje odakle se obala više ne vidi. Negdje gdje bih se mogla okrenuti na leđa, promatrati oblake i razmisliti što dalje. Ivica i Marica vješticu su bacili u kamin, ali tatina vještica nije imala kamin, a i bila sam prestara za bajke. Morao je postojati neki način, mislila sam, dok sam se sve više udaljavala od obale. Ljudi nestaju svaki dan. Nisam točno znala kako, niti sam previše o tome razmišljala, ali nejasno sam, koliko to dijete već može, naslućivala da mojoj situaciji nekako mora doći kraj. Kako sam mogla znati da majka taj kraj neće doživjeti, a da ću ja još dugi niz godina, češće i rjeđe, odlaziti vještici? 

 Sjećam se svakog detalja tog svojeg posljednjeg plivanja: prohladne vode, morske trave koja je prijeteći lelujala ispod mene, raspuklih stijena koje sam vidjela nedaleko ispred sebe i sve manje plaže koju sam svakim zamahom ostavljala, a gdje su me čekali roditelji, vjerojatno gledajući u mom smjeru. Prošlo je dosta vremena, osjećala sam to po umoru u rukama i ramenima i vjerojatno su već bili zabrinuti, ali nije me bilo briga. Uskoro je bijela plaža s njima postala vrlo udaljena. Iako sam plivala vrlo brzo, znala sam da nisam mogla otplivati tako daleko bez pomoći morske struje i da je pravo pitanje kako ću se vratiti natrag. Pogledala sam oko sebe. Nije bilo nikoga, čak ni čamaca i brodova koji su inače u toj uvali jurcali mnogo brže nego što je bilo dozvoljeno. Bijele su se stijene također udaljile. Bila sam sama, plivajući prema otvorenom moru. Nisam osjećala strah, čak ni nelagodu. Spremala sam se smjestiti na leđa, plutati i pustiti da me more nosi. Razmisliti o svemu. Ocu, majci, vještici. Trebalo mi je malo mira. Trebalo mi je da se komešanje koje se počelo događati unutar mene zaustavi. Bijes, koji dotad nisam nikada osjetila, morao je značiti nešto, nisam znala što, ali znala sam da ne bi bilo dobro da se ponovi. Mogao bi izazvati mačke. 

Namjestila sam se na leđa i duboko udahnula. Bilo mi je najvažnije da budem opuštena, da mi se tijelo vrati u normalne tokove. Uskoro sam osjetila pljuskanje mora i pomislila da se možda stvaraju valovi od vjetra. Ponovno sam udahnula, a zatim izdahnula. Pljuskanje se pojačalo, pa sam se okrenula. Ugledala sam oca kako tankim rukama grabi valove i približava mi se. 

- Lutko! - viknuo je - kamo si nam to pobjegla? Mislili smo da si se utopila. Hajde, vraćamo se natrag.

  U mojoj glavi počeli su se redati kratki spojevi. Sjećam se toga i čini mi se da taj osjećaj u svakom trenutku mogu ponovno proživjeti, iako ga više nikada nisam doživjela. Kao da se ništa u mojem mozgu više ni s čim nije moglo povezati i funkcionirati jedno s drugim. Blokada, a zatim crnilo. Crno kao morska trava, kao vještičine mačke.

- Neću - bilo je jedino što sam uspjela promrsiti. - Pusti me na miru.

U svom stanju, pomislila sam da na to imam potpuno pravo. Biti na miru, u miru. Sama. Da me više ništa i nitko ne smije dotaknuti i negdje odvesti: ovdje, na otvorenom moru, s nebom iznad i morskom travom ispod. 

- Hajde, lutko - rekao je otac ozbiljnije.

Nisam se pomaknula. Približio se plivajući i primio me za bolna ramena. 

- Idemo.

Osjećala sam da mi se glava pretvara u užarenu kuglu i da više ne kontroliram svoje ponašanje kad sam uzviknula: 

- Gubi se od mene! Ako me ne pustiš, sve ću reći mami! O vještici i tebi i svem...

Osjetila sam kako se njegove ruke premještaju s mojih ramena na glavu i kako me gura pod slanu vodu. U jednom trenutku pomislila sam da samo želi da prestanem vikati, da se igra sa mnom, ali uskoro sam ostala bez zraka, a njegova je ruka, sada jedna, kao željezna rukavica, i dalje mirovala na mojoj glavi, spuštajući me sve niže. Sjećam se svog čuđenja tome da je jedna ruka dovoljna za utopiti nekoga. Počela sam se batrgati izvlačeći iz sebe svu snagu koju sam još imala. Sjećam se da sam nogama pokušavala dohvatiti nešto u što bih se mogla uprijeti, da sam rukama pokušala pomaknuti njegovu šaku sa svoje glave, ali ležala je na njoj tako čvrsto kao da se s njom sljubila, kao da je neki njezin neobičan produžetak. Rastvorila sam usne i u usta mi je nagrnula slana voda, kao slap koji se strmoglavljuje iz riječnog planinskog korita i koji se želi stuštiti i završiti u mojem želucu, isprati me, a zatim nestati negdje još dublje u meni. 

Nakon tog trenutka, moje sjećanje se opet polako razlijeva. Sjećam se da me otac dugo držao iznad vode dok sam se tresla, kašljala i pokušavala udahnuti do kraja. Sjećam se da je ponavljao kako mu je drago što sam poslušna curica i da je lijepo što i dalje imamo svoju tajnu. 

 - Tajne su važne - rekao je. - Čuvaju glavu.

 Na to se nasmijao svojim dubokim, grlenim smijehom. Ne sjećam se kako smo doplivali do obale ni je li se majka previše zabrinula za mene. Ne sjećam se ni ostatka ljeta. Ostala sjećanja stalno mi izmiču i, nakon tog dana, slažu se jedno na drugo nejasno, kao krugovi na vodi.

Autorica priče: Jelena Zlatar

Autorica fotografija: Dragana Latinović, BiH