Zbirka pripovjedaka – "To je bilo neizbježno" - Sanja Bužimkić - osvrt: Marijana Rom

2019-05-13

To je bilo neizbježno poput vjetra koji je mrsio grane i nosio lišće sudbina na svojim krilima.

Tim riječima ukratko bih opisala naslovnicu i sadržaj zbirke pripovijetki Sanje Kobasić-Bužimkić. Zbirka je odlična! Na više načina pokušavala sam objasniti čaroliju koja me je vodila s jedne pripovijetke na drugu. Lakoća je nešto što se proteže kroz cijelu zbirku. Jedna od glavnih tema ako ne i glavna je ljubav i njen sami pojam. Sve u životu se vrti oko iste i njene percepcije nas samih.

U zbirci ona je začetnik i razarač u isto vrijeme, bilo da se radi o ljubavi prema osobi, pisanju ili glazbi. Najljepša u Egiptu je jedna od pripovijetki koja me se najviše dojmila a mogla bih slobodno reći i očarala. Sama pripovijetka se može odnositi na mnoge, a opet ne mora. Sanja nam je s njom željela šapnuti da svatko od nas krije neku tajnu u sebi kao i moćna ali nesretna Nefertit.

*****

- Ponekad su ljubavi tako velike da ruše sve oko sebe. Žele promijeniti sve. Treba im prostorada dišu, žive, rašire se i bujaju. Onda stvaraju nove svjetove, ali uništavaju postojeće. Takva je bila naša. Htjeli smo promijeniti sve. Htjeli smo da svi vide snagu te ljubavi, da mijenja ne samo nas, već i sve svjetove, svih ostalih. Naša je ljubav postala naša vjera, uvukla nam se pod kožu kao što se uvlači jako egipatsko sunce, kao što ono sja i utječe na sve što se kreće i što stoji i sve što hoće u sbe upiti i sve nazvati svojim imeneom. 

Htjeli smo da svi vide, svi žive u toj energiji koja nam je zarobila srca, ušla u njih, zagrijala ih na sto stupnjeva, točno onoliko koliko je potrebno da skoro izgore, a ipak prežive. Htjeli smo da se svi klanjaju tome Božanstvu, Suncu, Koje je jače od svega i vidi i upia sve i svima daje život, a ponekad ga i uzima.

Bio je to strašan preokret; ukinuti jedno Božanstvo i proglasiti drugo. Htjeli smo da svi žive pod Njegovim sjajem i zato smo porušili zidove i oltare smo prenijeli na svjetlo dana Njemu pred noge. I htjeli smo da poslije nas govore - To su oni učinili, poslije njih više nije bilo isto.

Oni su nam zamjerili. Nisu razumjeli da smo htjeli dobro, da smo htjeli podijeliti ljubav, energiju, sunce, tu emanaciju naše strasti posvuda. Da smo postali svećenici ljubavi. Da je ljubav bila naša svećenica. Dolazila je kada bi se svjetla ugasila. Pozornica zastrla. Bila je zraka sunca zaostala iz obreda koje smo obavljali danju. Ljubili smo se kao da je to dio nekog obreda, obred sam. Polako i u tišini ne žureći, pamteći svaki detalj, svaku zraku mjeseca koja sja na glavi koju volimo, koja bijeli naša tamna tijela istočnjačka.

Kada se naša ljubav proširila van zidova našega dvorca, zarazila je sve čemu se približila, što je dotakla. Nas je blagoslovila predivnim kćerima, a ostale zavela svojim zlatnim sjajem. Unutar zidina našega carstva cvali su razgaljeni osmijesi, zamućeni pogledi, cvala je strast iz želje za životom.

Njima se nije svidjelo.

Kada se naša ljubav proširila van zidova naših osobnih soba, počela su šuškanja, došaptavanja izvan naših zidina. Mi smo ih podržavali, to nas je zabavljalo. Nismo u tome vidjeli opasnosti, u toj zabavi da dijelimo radost i u rukama nosimo sunce - usijano srce naše ljubavi. Poklanjali smo te darove kao djeci naranče. Mislili smo da će se svima svidjeti.

*****

Tragala je za nečim tako jednostavnim a opet ta jednostavnost ju je nakraju koštala života i sreće.

Možda i sama sigurnost da im nitko ništa ne može, odnosno prevelika vjera u tu istu ljubav.

*****

- Stoljeća i stoljeća su prošla. Pronađena je moja statua, svi joj se dive. Pronađeni su i naši reljefi i naše slike i dokumenti s našim imenima. Svi znaju za nas. Za Onoga kojega sam previše voljela i za mene. Pronađena je i moja smrskana glava u nekoj grobnici, piramidi, nekom dijelu svijeta. A stvari su ostale iste. Pisci pišu, muškarci vladaju, žene vole. Ponekad se nađu na istoj strani, u istoj borbi i pojačaju snage. Stoljeća i stoljeća su prošla, ništa se ne mijenja. Ljubavi se rađaju i umiru, carstva se uzdižu i padaju, urotnika ima posvuda.

To vam kažem ja, Najljepša u Egiptu, Nefertiti.

***** 

Ono što sam još zamijetila čitanjem da se sve i jedna pripovijetka može primijeniti na današnje vrijeme. Bilo da piše o nekom prošlom događaju ili nekom sadašnjem.

Zaključak je jednostavan: Sanja je pisac koji svoj doživljaj svega prenosi na čitatelje jednakom lakoćom kojom i stvara svoje pripovijetke.

Čitati njenu zbirku je jedno jako lijepo iskustvo koje mi je ukazalo na dosta stvari i njihovu bitnost.

Sve se na kraju svodi na jedno, a to je da sve ovisi o nama samim i našem nošenju s istim..

Osvrt napisala: Marijana Rom, spisateljica, Sisak  

Izjava o privatnosti i sigurnosti podataka ©2019 Pisci i Književnost - Izradio Krunoslav Kezić
Izradio Webnode
Izradite web-stranice besplatno!